Nisam samo majka – priča o gubitku sebe i borbi za dostojanstvo

“Sanja, možeš li ga ti uspavati? Ja sam stvarno umoran.” Dario je već treći put ove sedmice izbjegavao večernje uspavljivanje našeg sina. Pogledala sam ga, ali nisam imala snage za raspravu. U meni je gorjela tupa bol, ona koja ne vrišti, ali izjeda iznutra. Ustala sam, uzela Leona u naručje i krenula prema dječjoj sobi. Dok sam ga ljuljala, suze su mi klizile niz lice. Nisam znala jesu li to suze umora, tuge ili osjećaja da sam potpuno nestala.

Nekad sam bila Sanja iz Mostara, ona koja je znala nasmijati cijelo društvo na kavi u Starom gradu, koja je voljela plesati do jutra i sanjati o putovanjima. Sad sam bila samo Leonova mama. I Darijeva supruga. Ali gdje sam ja nestala?

Sve je počelo nakon poroda. Prvih dana svi su dolazili – mama, sestra Ivana, prijateljice iz Sarajeva. Svi su donosili poklone za bebu, a mene pitali kako sam tek usputno. “Bit ćeš ti dobro, sve žene to prođu,” govorila mi je svekrva Mara dok je kuhala juhu. Ali nitko nije pitao kako mi je stvarno. Kad su svi otišli, ostali smo sami – ja, Leon i tišina koja je postajala sve glasnija.

Dario se vratio na posao i sve češće ostajao duže. “Znaš kako je u firmi, Sanja, kriza je, moram se dokazati,” govorio bi dok bi skidao cipele i gledao kroz mene kao kroz prozor. Navečer bi sjedio za laptopom ili gledao utakmicu s Edinom preko Skypea. Ja bih sjedila na podu s Leonovim igračkama i osjećala se kao da sam zarobljena u tuđem životu.

Jedne večeri, kad je Leon napokon zaspao, skupila sam hrabrost i sjela kraj Darija na kauč. “Dario, možemo li malo razgovarati? Osjećam se… izgubljeno. Kao da više ne postojim osim kao majka. Trebam te.”

Pogledao me zbunjeno, pa slegnuo ramenima: “Sanja, pa imaš sve što ti treba. Zdravo dijete, krov nad glavom… Što ti još fali?”

Taj odgovor me slomio više nego sve neprospavane noći zajedno. Nisam imala snage objašnjavati mu da mi fali on – onaj stari Dario koji me znao zagrliti bez razloga, koji bi mi donio burek iz pekare kad bi znao da sam tužna. Fali mi ona stara ja.

Počela sam izbjegavati ogledalo. Nisam prepoznala ženu s podočnjacima i raščupanom kosom. Ivana me jednom nazvala: “Sanja, hajde na kavu!” Lagala sam da Leon ima temperaturu. Nisam htjela da me vidi ovakvu – slomljenu.

Jednog dana, dok sam šetala s Leonom u parku kod Neretve, srela sam staru prijateljicu Amru. “Sanja! Kako si?” pitala je iskreno. Nisam znala što reći pa sam samo slegnula ramenima.

“Znaš,” rekla je tiho, “i ja sam prošla kroz to. Mislila sam da nikad više neću biti ona stara Amra. Ali polako se vratiš sebi… ako si to dopustiš.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Leona kako diše i pitala se: hoće li on jednog dana osjetiti ovu prazninu u meni? Hoće li me pamtiti kao ženu koja se smije ili kao sjenu koja šuti?

Sljedećih dana pokušavala sam pronaći sitnice koje su me nekad veselile. Skuhala sam kavu samo za sebe i popila je na balkonu dok je Leon spavao. Pisala sam poruke Ivani i Amri – kratke, ali iskrene. Počela sam voditi dnevnik osjećaja, jer nisam imala kome reći sve što me boli.

Jedne večeri Dario je došao ranije kući. Sjela sam nasuprot njega i rekla: “Dario, ako ovako nastavimo, izgubit ćemo jedno drugo. Ne želim biti samo mama i domaćica. Trebam te kao partnera, kao prijatelja. Trebam da me vidiš.” Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam suze u njegovim očima.

“Sanja… nisam znao da ti je tako teško. I meni je teško, ali ne znam kako ti pomoći,” priznao je tiho.

Taj razgovor nije riješio sve probleme, ali bio je početak. Počeli smo zajedno šetati s Leonom, povremeno ostavljali dijete kod bake i odlazili na kavu sami. Bilo je dana kad bih opet plakala u kupaonici, ali bilo je i dana kad bih se nasmijala iz srca.

Najteže mi je bilo priznati sebi da nisam loša majka zato što želim biti više od toga. Da imam pravo na svoje snove i vrijeme za sebe. Da mogu voljeti svoje dijete svim srcem, a opet željeti biti Sanja – žena koja voli život.

Danas još uvijek učim balansirati između majčinstva i vlastitih potreba. Nije lako, ali svaki dan pokušavam pronaći barem jedan trenutak samo za sebe.

Ponekad se pitam: Koliko nas žena šuti o ovoj boli? Koliko nas se boji priznati da smo više od onoga što drugi vide? Možemo li ikada ponovno biti one stare mi – ili možda postajemo nešto još snažnije?