„Nisam tvoja sluškinja, Jasmina!” – Moja borba za dostojanstvo pod tuđim krovom

„Ajla, nisi još oprala prozore u dnevnoj sobi! I pogledaj, prašina je opet na polici! Šta si radila cijeli dan?”

Stajala sam u kuhinji, ruke mi mokre od sapunice, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Jasmina, moja svekrva, stajala je na vratima s rukama na bokovima, pogledom koji bi i kamen rastopio. Pogledala sam prema Adnanu, mom mužu, nadajući se da će reći nešto, bilo šta. Ali on je samo slegnuo ramenima i nastavio gledati televiziju.

Od prvog dana kad sam došla u ovu kuću, osjećala sam se kao gost koji je zaboravio otići. Jasmina je imala svoje pravilo: sve mora biti po njenom. Moj glas se nije čuo. „U mojoj kući se zna red”, govorila bi često. A ja sam šutjela, nadajući se da će se stvari promijeniti.

Ali nisu. Svaki dan je bio isti. Ustajala bih prije svih, kuhala kavu, spremala doručak, čistila svaki kutak kuće. Ako bi nešto ostalo neuredno, Jasmina bi to odmah primijetila. „Moja snaha iz Sarajeva sve radi bolje od tebe”, znala bi dobaciti kad bi joj došla sestra u goste. Osjećala sam se kao da nikad neću biti dovoljno dobra.

Jednog dana, dok sam ribala kupaonicu, čula sam kako Jasmina razgovara s Adnanom u dnevnoj sobi. „Vidiš li ti kako ti žena ništa ne zna? Sve joj moraš pokazati! Da nije mene, ova kuća bi propala.”

Adnan je samo uzdahnuo: „Pusti je, mama, mlada je još.”

Ali meni su te riječi bile kao nož u leđa. Nisam bila dijete. Imala sam 27 godina i završila sam fakultet u Mostaru. Ovdje sam došla iz ljubavi prema Adnanu, ostavila svoj grad i porodicu. A sada sam bila svedena na sluškinju.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Jasmina je počela pričati o tome kako su žene danas razmažene. „U moje vrijeme, žena nije smjela ni zucnuti pred mužem ili svekrvom. Danas sve nešto traže prava.”

Pogledala sam Adnana, ali on je samo klimao glavom.

Nisam više mogla izdržati. „Jasmina, ja nisam ovdje da budem vaša sluškinja”, rekla sam tiho ali odlučno.

Zavladala je tišina. Čak su i viljuške zastale u zraku.

„Šta si rekla?” upitala je Jasmina ledenim glasom.

„Rekla sam da nisam vaša sluškinja. Ja sam Adnanova žena i želim da me poštujete.”

Adnan je spustio pogled. Jasmina je ustala od stola i izašla iz sobe bez riječi.

Te noći nisam mogla spavati. Srce mi je bilo teško kao kamen. Ujutro me dočekala hladna tišina i još hladniji pogledi. Adnan mi nije rekao ni jednu riječ podrške.

Prolazili su dani, a situacija se nije popravljala. Jasmina me ignorirala ili bi mi dobacivala pasivno-agresivne komentare. Adnan je sve više vremena provodio vani s prijateljima ili na poslu.

Jednog dana nazvala me mama iz Mostara.

„Ajla, dušo, kako si? Čujem ti glas, nisi dobro.”

Pukla sam pred telefonom: „Mama, osjećam se kao da ne postojim ovdje. Svekrva me tretira kao sluškinju, a Adnan ništa ne radi.”

Mama je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: „Dušo, moraš se izboriti za sebe. Ako nećeš ti – neće niko.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.

Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s Adnanom.

„Adnane, moramo razgovarati.”

Sjeo je preko puta mene za kuhinjskim stolom.

„Ne mogu više ovako”, rekla sam kroz suze. „Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Tvoja mama me ne poštuje, a ti nikad ne staneš na moju stranu.”

Adnan je uzdahnuo: „Ajla, znaš kakva je moja mama… Ne mogu joj ništa reći.”

„Ali možeš stati uz mene! Ja sam tvoja žena!”

Pogledao me prvi put iskreno: „Ne znam šta da radim.”

Tada sam shvatila – ako neću ja povući crtu, niko neće.

Počela sam tražiti posao u Mostaru. Svaki dan bih slala molbe i razgovarala s prijateljicama iz fakulteta. Nakon mjesec dana dobila sam poziv za intervju u jednoj školi.

Kad sam to rekla Adnanu, bio je šokiran: „Hoćeš otići?”

„Ako se ništa ne promijeni – hoću.”

Jasmina je to čula i prvi put pokazala znakove straha: „Ajla, pa gdje ćeš? Šta će reći ljudi?”

Pogledala sam je ravno u oči: „Ljudi će reći ono što im vi kažete. Ali ja više ne mogu biti vaša sluškinja.”

Adnan me te noći prvi put zagrlio nakon dugo vremena: „Ne želim da odeš.”

„Onda mi pokaži da ti je stalo”, šapnula sam.

Sljedećih dana Adnan je počeo mijenjati ponašanje – pomagao mi je u kući, branio me pred Jasminom i predlagao da zajedno tražimo stan.

Jasmina nije bila sretna zbog toga, ali prvi put sam osjetila da imam pravo na svoj glas i svoj život.

Danas živimo u malom stanu na periferiji Sarajeva. Nije lako – često nemamo dovoljno novca za sve što želimo, ali imam mir i osjećaj da vrijedim.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi tuđe živote zbog straha od osude? Kada ćemo naučiti reći – dosta je bilo?