„Nisam znala što me čeka pod istim krovom s njezinom majkom“

„Opet nisi dobro zalila rajčice, Jasmina!“, začula sam njezin glas kroz otvoren prozor, oštar kao nož, dok sam pokušavala pronaći mir u jutarnjoj kavi. Pogledala sam prema vrtu, gdje je moja svekrva, gospođa Milena, stajala s rukama na bokovima, promatrajući me kao da sam dijete koje je opet nešto zabrljalo. „Znaš li ti koliko truda treba da ovo sve uspije? Nije ti ovo stan u Sarajevu, ovdje se radi od jutra do mraka!“

Nisam joj ništa odgovorila. Samo sam duboko udahnula i vratila se u kuhinju, gdje je moj muž, Adnan, sjedio za stolom i listao novine. „Opet ti prigovara?“, pitao je tiho, ne podižući pogled. „Ma pusti, naviknut ćeš se“, dodao je, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Ali ja se nisam navikavala. Svaki dan bio je nova borba, novi izazov, nova kritika. Prije godinu dana, kad smo odlučili preseliti iz našeg malog stana u centru grada u ovu kuću na selu, mislila sam da će to biti novi početak. Više prostora, vrt, mir, priroda. Sve ono što sam zamišljala kao idilu. Ali nitko mi nije rekao da će život pod istim krovom s njegovom majkom biti ovako težak.

Prvi mjeseci još su bili podnošljivi. Milena je bila ljubazna, čak i previše. Kuhala nam je, pokazivala gdje što stoji, pričala o svojim mladim danima. Ali čim sam počela uvoditi svoje navike, stvari su se promijenile. „Ne pere se suđe tako!“, „Zašto bacaš kruh, može se od toga napraviti pohani kruh!“, „Ne troši vodu, ovdje se štedi!“. Svaka moja odluka bila je pod povećalom. Osjećala sam se kao gost u vlastitom domu.

Jednog dana, dok sam vješala veš na dvorištu, čula sam kako Milena razgovara s našom susjedom, gospođom Ankicom. „Ma znaš, Jasmina je dobra, ali nije ona navikla na selo. Sve joj je teško, sve joj je novo. A moj Adnan, on je dobar, ali previše je popustljiv. Trebao bi više paziti na kuću, na mene…“ Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam željela da me netko žali, niti da me smatra nesposobnom. Htjela sam samo malo mira, malo privatnosti, malo svog života.

S vremenom su se počeli javljati i problemi između mene i Adnana. On je radio u obližnjem gradu, često je dolazio kasno, umoran, bezvoljan. „Zašto si opet posvađana s mamom?“, pitao bi me. „Zašto ne možeš malo popustiti? Ona je stara, treba joj pomoć.“ A ja sam osjećala da gubim tlo pod nogama. Nisam više znala tko sam, što želim, gdje pripadam. Počela sam se povlačiti u sebe, izbjegavati razgovore, izbjegavati svekrvu, čak i Adnana.

Jedne večeri, dok sam sjedila na terasi i gledala u tamu, prišla mi je Milena. „Znaš, Jasmina, nije lako biti žena na selu. Ja sam cijeli život radila, borila se, odgajala djecu. Nije bilo lako, ali nisam se žalila. Ti si navikla na grad, na drugačiji život. Možda ti je ovdje preteško.“ Pogledala sam je, prvi put bez ljutnje. „Nije stvar u selu, Milena. Stvar je u tome što nemam svoj mir. Nemam svoj kutak, svoju slobodu. Osjećam se kao da stalno moram opravdavati svoje postojanje.“

Nije ništa rekla. Samo je slegnula ramenima i otišla. Te noći sam dugo razmišljala. Sjetila sam se svog starog života – malog stana, prijateljica, posla, šetnji gradom, mirisa kave iz obližnje pekare. Sve mi je to nedostajalo. Ovdje sam imala vrt, ali nisam imala sebe. Imala sam kuću, ali nisam imala dom.

S vremenom su se stvari samo pogoršavale. Milena je postajala sve zahtjevnija, Adnan sve odsutniji. Počela sam osjećati da sam sama protiv svih. Jednog dana, nakon još jedne svađe oko toga kako se reže luk za zimnicu, spakirala sam torbu i otišla kod prijateljice Maje u grad. „Ne mogu više, Majo. Gušim se tamo. Svekrva me kontrolira, Adnan me ne razumije. Osjećam se kao stranac u vlastitom životu.“

Maja me zagrlila. „Znaš, nisi jedina. Toliko žena mi se žali na iste stvari. Ali moraš odlučiti što želiš. Ne možeš živjeti za druge, Jasmina.“

Nakon nekoliko dana vratila sam se kući. Milena me dočekala šutke, Adnan je bio zabrinut. „Jasmina, ne možemo ovako. Ili ćemo pronaći rješenje, ili ćemo se svi pogubiti.“ Sjeli smo za stol, prvi put svi zajedno, i razgovarali. Rekla sam sve što me muči, sve što osjećam. Milena je plakala, Adnan je šutio. Dogovorili smo se da ću više vremena provoditi u gradu, da ću raditi na pola radnog vremena, da ćemo pokušati pronaći kompromis.

Nije bilo lako. I danas se često pitam jesam li pogriješila što sam napustila svoj stari život. Ali sada barem znam da nisam sama. Da imam pravo na svoj mir, na svoje želje, na svoj život. I da nije sramota priznati da ti je teško.

Ponekad, dok gledam u vrt i slušam Milenu kako prigovara zbog nečega, nasmijem se u sebi. Možda nikada neću biti prava seoska žena, ali barem sam pronašla svoj glas. A vi, jeste li se ikada osjećali kao stranac u vlastitom domu? Što biste vi učinili na mom mjestu?