Nova žena mog sina razbila je našu obitelj – postoji li povratak?
“Gdje su ti novci što sam ti dala za rođendan, Dušane?” pitala sam unuka dok smo sjedili za stolom u njihovoj kuhinji. Pogledao me zbunjeno, a onda spustio pogled na pod. “Tata ih je dao mami Ivani da ih spremi”, promrmljao je. U tom trenutku, Ivana je ušla u kuhinju s tanjurom kolača, pogledala me ravno u oči i rekla: “Sve je pod kontrolom, gospođo Jasna. Ne brinite vi za to.” Osjetila sam hladnoću u njenom glasu, nešto što prije nisam primjećivala.
Nikad nisam bila tip koji se miješa u tuđe brakove, ali otkad je moj sin Dario oženio Ivanu, sve se promijenilo. Prije nje, naša obitelj bila je složna, okupljali smo se svake nedjelje na ručku, smijali se i dijelili brige. Ali otkad je Ivana došla, sve je postalo drugačije. Počela sam primjećivati sitnice – kako Dario više ne zove svaki dan, kako mi unuk ne dolazi u posjetu kao prije, kako se Ivana uvijek umiješa kad pokušam razgovarati s njima nasamo.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u stanu i gledala stare fotografije, srce mi se stegnulo. Na slici smo bili svi zajedno na moru, Dario drži Dušana za ruku, a ja ih gledam s osmijehom. Gdje je nestala ta bliskost? Zašto me moj sin sada izbjegava? Nisam mogla izdržati pa sam ga nazvala.
“Dario, možemo li popričati? Osjećam da se nešto događa…”
S druge strane tišina. “Mama, nemoj molim te… Ivana misli da previše utječeš na Dušana. Kaže da mu treba mir i stabilnost. Znaš da ona želi najbolje za njega.”
“A ja ne želim? Dario, ja sam ti majka! Zar misliš da bih ikad naudila tvom djetetu?”
“Nije to… Samo… Molim te, poštuj nas malo više.”
Spustila sam slušalicu drhteći od bijesa i tuge. Poštuj nas? Zar nisam cijeli život žrtvovala za njega? Zar nisam čuvala Dušana dok su radili prekovremeno? Zar nisam štedjela svaku kunu da im pomognem kad su kupovali stan?
Sljedećih tjedana osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji. Kad bih došla u posjetu, Ivana bi uvijek imala neki izgovor – “Dušan ima zadaću”, “Moramo na trening”, “Dario je umoran”. Sve rjeđe sam viđala unuka. Kad bih mu poslala poklon ili novac, Ivana bi mi zahvalila preko poruke, ali nikad više nisam čula Dušanov glas.
Jednog dana susrela sam susjedu Nadu na tržnici. “Jasna, što se događa s tobom? Više te ne viđam s unukom u parku.”
Suze su mi navrle na oči. “Ne znam, Nado… Kao da više nisam dobrodošla. Ivana me drži podalje od svega.”
Nada me zagrlila i šapnula: “Znaš, nije lako kad nova žena dođe u obitelj. Ali ne smiješ odustati od svog mjesta. Bori se za svoje dijete i unuka.”
Te riječi su mi dale snagu da pokušam još jednom. Pozvala sam Darija i zamolila ga da dođe na kavu bez Ivane. Pristao je nevoljko.
Sjeli smo u mali kafić blizu moje zgrade. “Dario, molim te, reci mi što se događa. Zašto me izbjegavate? Što sam napravila krivo?”
Pogledao me umorno. “Mama, Ivana ima osjećaj da joj ne vjeruješ. Kaže da stalno provjeravaš gdje su novci koje daješ Dušanu, pitaš ga što jede, gdje ide… Osjeća se kao da joj stalno gledaš preko ramena.”
“Ali ja samo želim najbolje za vas! Želim biti dio vašeg života! Zar je to grijeh?”
“Nije… Ali moraš shvatiti da sad imam svoju obitelj. Ivana i ja odlučujemo zajedno o svemu što se tiče Dušana. Molim te, pokušaj to prihvatiti.”
Vratila sam se kući slomljena. Cijelu noć nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale njegove riječi: “Sad imam svoju obitelj.” Zar ja više nisam njegova obitelj?
Tjedni su prolazili, a ja sam sve više tonula u tugu. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li stvarno bila previše prisutna? Jesam li gušila svog sina i njegovu ženu? Ali onda bih se sjetila svih onih trenutaka kad su trebali moju pomoć i kad su mi zahvaljivali što sam tu.
Jednog dana odlučila sam otići do njih bez najave. Otvorila mi je Ivana s hladnim osmijehom.
“Jasna, nismo vas očekivali… Dario nije doma.”
“Znam… Došla sam vidjeti Dušana.”
“Dušan ima online nastavu i ne može sad.”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića.
“Ivana, molim vas… Ja samo želim vidjeti svog unuka. Ne želim vam ništa loše.”
Pogledala me ravnodušno: “Morate shvatiti da Dario i ja želimo mir u kući. Svaka vaša posjeta izaziva napetost.”
Okrenula sam se i otišla niz stepenice s osjećajem poraza kakav nikad prije nisam osjetila.
Dani su prolazili u tišini i samoći. Prijateljice su mi govorile da pustim stvari da idu svojim tokom, ali kako pustiti vlastito dijete i unuka? Kako prestati biti majka i baka?
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bio je to Dušan.
“Bako… Nedostaješ mi.”
Suze su mi potekle niz lice dok sam slušala njegov tihi glas.
“I ti meni, dušo moja… Znaš da te volim najviše na svijetu.”
“Znam… Tata kaže da će sve biti bolje kad mama malo popusti.”
Te riječi su mi dale tračak nade.
Ali još uvijek ne znam – postoji li put natrag? Može li se obitelj ponovno spojiti kad jednom pukne povjerenje?
Možda ste vi prošli kroz isto… Što biste vi učinili na mom mjestu?