Novčanik moga muža i moja zlatna kavez: Borba za slobodu u zaleđenom braku
“Jesi li opet potrošila više nego što sam ti ostavio?” Petrov glas reže tišinu kuhinje kao nož. Držim vrećicu s kruhom i mlijekom, ruke mi drhte. “Nisam, Petre. Samo sam kupila ono što nam treba za doručak.” Pogled mu je hladan, odmjerava svaki moj pokret. Znam da će opet provjeriti novčanik, kao što to radi svako jutro, kao da sam dijete koje ne zna s novcem.
Dvanaest godina živim u ovom stanu u Novom Zagrebu, dvanaest godina brojim svaku kunu, svaku marku, svaku sitnicu koju kupim. Kad sam se udala za Petra, mislila sam da ljubav znači sigurnost. On je bio šarmantan, uspješan, uvijek s planom za budućnost. Ja sam bila mlada, puna snova, željna obitelji. Prve godine bile su kao iz bajke – vikendi na moru, pokloni bez razloga, smijeh do kasno u noć. Onda je došla prva trudnoća i sve se promijenilo.
“Ne moraš više raditi, ja ću brinuti o svemu,” rekao mi je kad sam ostala trudna s našom Lejlom. “Ti se posveti kući i djeci.” U početku mi je to laskalo. Mislila sam da je to ljubav – da me želi zaštititi od svega. Ali polako su zidovi stana postali moji zidovi zatvora. Svaki moj izlazak morao je biti opravdan, svaka kupovina unaprijed dogovorena. Novac je bio njegov, a ja sam bila samo korisnica.
Moja mama, Senada, često mi je govorila: “Dijete moje, ne smiješ nikad biti ovisna o muškarcu. Sjeti se mene i tvog oca.” Ali nisam slušala. Mislila sam da je moj brak drugačiji.
Sada sjedim za stolom dok Lejla i mlađi sin Filip doručkuju. Gledam ih i pitam se kakvu im poruku šaljem svojim životom. Lejla ima deset godina i već primjećuje napetost između mene i Petra. Nedavno me pitala: “Mama, zašto uvijek pitaš tatu za novac? Zar ti nemaš svoj?” Nisam znala što da joj odgovorim.
Petar odlazi na posao bez pozdrava. Vrata zalupaju za njim. Osjećam olakšanje i krivnju istovremeno. Uzimam mobitel i šaljem poruku sestri Ireni: “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao da nestajem.” Ona odgovara odmah: “Dođi kod mene na kafu danas. Moramo pričati.”
Na putu do Irene razmišljam o svemu što sam izgubila – posao u knjižnici koji sam voljela, prijateljice s kojima sam se udaljila jer nisam imala novca ni vremena za kave, vlastite hobije koje sam zamijenila peglanjem i kuhanjem.
Irena me dočekuje zagrljajem. “Znaš da uvijek imaš gdje doći,” šapće mi dok mi kuha kafu. “Zašto mu dopuštaš da te tako kontrolira?”
“Ne znam… Bojim se. Što ako odem? Kako ću preživjeti? Nemam ništa svoje. Djeca… Što će biti s njima?”
Irena uzdahne: “Znaš li koliko žena živi ovako? U strahu od sutrašnjice jer nemaju ništa svoje? Ali nisi sama, Amra. Ima načina – možeš naći posao, možeš tražiti pomoć. Samo moraš odlučiti da vrijediš više od ovog života u sjeni.”
Vraćam se kući s glavom punom misli. Petar dolazi kasno navečer, miriše na alkohol i cigarete. Ne pita gdje sam bila, samo baci novčanik na stol i ode pod tuš.
Te noći ne mogu spavati. Gledam strop i brojim pukotine na žbuci. Sjetim se kako sam nekad pisala pjesme, sanjala o putovanjima, željela upisati fakultet u Sarajevu ili Zagrebu. Sve te želje sada su zakopane pod slojevima svakodnevne borbe.
Sljedećih dana pokušavam razgovarati s Petrom.
“Petre, željela bih pronaći neki posao – možda pola radnog vremena u knjižnici ili školi…”
On me pogleda kao da sam poludjela: “Zašto bi radila? Zar ti nije dosta što imaš? Djeca te trebaju doma! Ja radim dovoljno za sve nas!”
“Ali osjećam se beskorisno… Želim nešto svoje.”
“Ne izmišljaj probleme gdje ih nema,” prekida me i odlazi iz sobe.
Osjećam kako mi srce puca na tisuću komadića. Sljedećih dana šutim više nego inače. Djeca primjećuju moju tugu; Lejla mi donosi crtež na kojem smo nas dvije nasmijane ispod duge.
Jednog popodneva dolazi mama iz Bosne u posjetu. Sjedi sa mnom na balkonu dok pijemo kafu.
“Amra, znam da ti nije lako,” kaže tiho. “Ali život je prekratak da ga provedeš čekajući tuđu dozvolu za sreću. Sjeti se tko si bila prije nego što si postala samo supruga i majka. Sjeti se svojih snova.”
Te riječi me pogode dublje nego što bih priznala.
Navečer sjedim za računalom i tražim oglase za posao. Pronađem natječaj za knjižničarku u lokalnoj školi. Srce mi lupa dok ispunjavam prijavu, ruke mi drhte ali osjećam prvi put nakon dugo vremena tračak nade.
Petar primijeti promjenu na meni već sljedeći dan.
“Što si tako vesela?” pita sumnjičavo.
“Ništa posebno,” odgovaram izbjegavajući njegov pogled.
Tjedan dana kasnije stiže poziv na razgovor za posao. Ne govorim Petru ništa dok ne dobijem posao – bojala sam se njegove reakcije, ali ovaj put odlučujem riskirati.
Kad mu napokon kažem, izbije svađa kakvu još nismo imali.
“Ti si sebična! Kako misliš raditi kad imaš djecu? Tko će kuhati? Tko će čistiti?”
“Petre, djeca rastu! I ja imam pravo na život! Ne mogu više živjeti kao tvoja sjena!”
On bijesno izlazi iz stana; djeca plaču u sobi.
Te noći ležim između njih dvoje, grlim ih i šapćem: “Sve će biti dobro.” U sebi ponavljam: moram izdržati zbog njih – ali i zbog sebe.
Prvi dan na poslu osjećam se kao da ponovno dišem punim plućima. Kolege su ljubazne, djeca vesela, knjige mirišu na novi početak.
Petar je hladan, ali više ne može kontrolirati svaki moj korak. Novac koji zaradim nije velik, ali je moj – prvi put nakon dvanaest godina osjećam da vrijedim nešto sama po sebi.
Ponekad se još pitam jesam li donijela pravu odluku – hoće li djeca patiti zbog naših svađa, hoću li ikada ponovno biti istinski sretna? Ali kad vidim Lejlu kako ponosno govori prijateljicama: “Moja mama radi u školi!”, znam da sam napravila prvi korak prema slobodi.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u zlatnim kavezima koje smo same sebi izgradile? Imamo li snage otvoriti vrata i izaći van – makar ne znale što nas čeka?