Novi početak: Kad sam odlučila preseliti kod sina

„Ne mogu više, Dario. Ova tišina me ubija“, izgovorila sam kroz suze, gledajući sina kako sjedi za kuhinjskim stolom, nervozno prebirući prstima po mobitelu. Bio je to treći mjesec otkako je moj muž, moj Osman, otišao iznenada, ostavivši me samu u našem stanu na Grbavici. Svaka stvar u stanu mirisala je na njega, svaka šalica, svaka knjiga, čak i stara vješalica na kojoj je uvijek ostavljao svoj kaput. Nisam znala što da radim sa sobom, ni sa životom koji je odjednom postao predug i preširok za mene samu.

Dario je podigao pogled, a oči su mu bile pune brige. „Mama, znaš da uvijek možeš doći kod nas. Lejla i ja smo pričali… Ne želimo da budeš sama. I Ajla bi voljela da baka bude tu.“

Ajla, moja unuka, imala je samo devet godina, ali već je osjećala težinu promjena. Kad sam joj rekla da možda dođem živjeti s njima, zagrlila me tako snažno da sam pomislila kako mi srce neće izdržati.

Preseljenje nije bilo lako. Moj život je stao u nekoliko kutija, a sve ostalo sam ostavila iza sebe – slike, stare zavjese, Osmanove knjige o povijesti, njegovu kolekciju gramofonskih ploča. Prvi dan u Darijevom stanu bio je kao da sam ušla u tuđi svijet. Lejla je bila ljubazna, ali osjećala sam se kao gost. Ujutro sam ustajala prva, kuhala kavu i pokušavala biti neprimjetna, ali uvijek bih nešto pogriješila. Jednom sam slučajno pomaknula Lejlino cvijeće s prozora, a ona je, iako tiho, uzdahnula i vratila ga na mjesto. Drugi put sam Ajli dala previše čokolade prije ručka, pa je Lejla opet morala intervenirati.

Jedne večeri, dok su Dario i Lejla gledali televiziju, čula sam ih kako šapuću u kuhinji. „Ne želim da se mama osjeća kao teret, ali vidiš da joj nije lako“, rekao je Dario. Lejla je uzvratila: „Znam, ali i nama treba prostora. Nije lako kad se sve promijeni preko noći.“

Te riječi su me pogodile kao šamar. Nisam željela biti teret. Cijeli život sam radila, brinula o svima, a sada sam osjećala da smetam. Te noći nisam mogla spavati. Sjedila sam na balkonu, gledala svjetla Sarajeva i pitala se gdje je nestala ona žena koja je znala sve držati pod kontrolom.

Sljedećih dana pokušavala sam pronaći svoje mjesto. Pomagala sam Ajli s domaćom zadaćom, kuhala ručak kad Lejla nije stigla s posla, išla u trgovinu. Ali uvijek sam imala osjećaj da hodam po jajima. Jednog dana, dok sam brisala prašinu, Lejla je ušla u dnevnu sobu i rekla: „Mama, ne moraš sve raditi. Ovo je i tvoj dom, ali želim da se odmoriš.“

Pogledala sam je i prvi put osjetila kako mi suze naviru, ali ovaj put od olakšanja. „Ne znam kako da budem ovdje, a da ne smetam“, priznala sam. Lejla me zagrlila. „Svi učimo. I nama je ovo novo. Ali zajedno ćemo pronaći način.“

Najteže su mi padale večeri. Nedostajao mi je Osman, njegov glas, njegove šale. Ponekad bih pričala s njegovom slikom, a Ajla bi me zatekla i pitala: „Bako, s kim pričaš?“ Samo bih se nasmiješila i rekla: „S djedom, dušo. On nas uvijek sluša.“

Jednog dana, dok sam šetala s Ajlom po Vilsonovom, povjerila mi je: „Bako, mama i tata se ponekad svađaju otkad si ti došla. Ali ja volim kad si tu.“ Srce mi se steglo. Nisam željela biti razlog svađa. Te večeri, kad su Dario i Lejla sjeli za stol, skupila sam hrabrost i rekla: „Ako vam smetam, mogu se vratiti kući. Ne želim da se zbog mene svađate.“

Dario je odmahnuo glavom. „Mama, nisi ti kriva. Samo nam treba vremena da se naviknemo. I nama je teško. Ali ne želimo da budeš sama.“

Lejla je dodala: „Možda možemo dogovoriti pravila. Da svatko ima svoj prostor, ali i zajedničko vrijeme.“

Dogovorili smo se da svatko ima pravo na svoje jutro – ja pijem kavu sama, Lejla meditira, Dario trči, a Ajla spava do zadnjeg trenutka. Vikendom zajedno pravimo doručak, a navečer igramo društvene igre. Počeli smo se smijati više, pričati o Osmanu, prisjećati se starih vremena. Ajla je naučila praviti pitu, a ja sam naučila koristiti mobitel za video pozive s prijateljicama.

Naravno, bilo je i dalje trzavica. Jednom sam slučajno obrisala Lejlino važan mail s računala, drugi put sam zaboravila kupiti kruh. Ali naučili smo opraštati jedni drugima. Naučili smo da obitelj nije savršena, ali je jedino mjesto gdje možeš biti ono što jesi.

Jedne večeri, dok smo sjedili na balkonu, Dario me pitao: „Mama, jesi li sretna ovdje?“ Pogledala sam ga, pogledala Lejlu i Ajlu, i shvatila da sam, unatoč svemu, pronašla novi početak. „Jesam, sine. Nisam više ona ista žena, ali možda je to dobro. Možda je ovo druga prilika za sve nas.“

Ponekad se pitam: Jesam li mogla drugačije? Jesam li trebala ostati sama, ili je ovo bio jedini način da ponovno pronađem smisao? Što vi mislite – je li lakše biti sam ili dijeliti život, sa svim njegovim nesavršenostima, s onima koje voliš?