Obećanje koje je slomilo moj život: Kako je majčina odluka uništila moj brak i snove
“Ne možeš to učiniti, mama! Obećala si!” moj glas je drhtao dok sam stajala nasred dnevne sobe, još uvijek u vjenčanici, suznih očiju. Mirza me držao za ruku, pokušavajući me smiriti, ali osjećala sam kako mi tlo nestaje pod nogama. Majka je stajala nasuprot meni, hladnog pogleda, kao da joj ništa ne dugujem.
“Nisam ti ništa dužna, Lejla. To je moj stan. Ti si sad udata žena, imaš muža – neka on brine o tebi!”
Taj trenutak mi je zauvijek ostao urezan u pamćenje. Sve što sam gradila, svi snovi o zajedničkom životu s Mirzom, srušili su se u sekundi. Godinama mi je majka ponavljala: “Kad se udaš, stan je tvoj. Bit ćeš svoja žena, imat ćeš svoj mir.” Vjerovala sam joj. Nisam ni slutila da će mi na dan vjenčanja oduzeti ono što mi je obećala.
Mirza i ja smo te večeri lutali Sarajevom, tražeći privremeni smještaj. Njegovi roditelji su živjeli u malom stanu na Grbavici, a moji su me izbacili iz jedinog mjesta koje sam zvala domom. Sjećam se kako smo sjedili na klupi ispred Vijećnice, šutjeli i gledali u rijeku Miljacku. “Ne brini, Lejla. Nekako ćemo se snaći. Bitno je da smo zajedno,” šapnuo je Mirza, ali u njegovim očima sam vidjela strah.
Prvih nekoliko mjeseci braka bili su pakao. Svaki dan sam se budila s pitanjem: “Zašto mi je to majka napravila?” Mirza je radio dva posla da bismo mogli iznajmiti garsonjeru na Čengić Vili. Ja sam tražila posao, ali bez iskustva i preporuka bilo je gotovo nemoguće. Moja sestra Ena mi nije odgovarala na poruke. Otac je šutio, kao i uvijek – njegova šutnja bila je najgora kazna.
Jedne večeri, dok smo večerali juhu iz vrećice, Mirza je tiho rekao: “Možda bi trebala razgovarati s majkom još jednom. Možda joj nije lako…” Pogledala sam ga s nevjericom. “Nije lako? Meni nije lako! Obećala mi je dom! Zar ne vidiš da nas je ostavila na cjedilu?”
Počeli smo se svađati sve češće. Mirza je bio umoran, frustriran, a ja sam bila ogorčena i povrijeđena. Naše male radosti – zajedničko kuhanje, gledanje filmova – nestale su pod teretom neizvjesnosti i tuge. Svaki put kad bih prošla pored našeg starog stana na Marijin Dvoru, srce bi mi se stegnulo.
Jednog dana sam skupila hrabrost i otišla kod majke. Otvorila mi je vrata kao da sam joj najgori neprijatelj.
“Šta hoćeš sad?”
“Samo želim znati zašto si to napravila. Zašto si mi uzela dom kad si znala koliko mi znači?”
Slegnula je ramenima. “Nisam ja kriva što si naivna. Život nije bajka, Lejla. Moraš naučiti sama se boriti.”
Te riječi su me zaboljele više nego išta drugo. Otišla sam bez pozdrava, osjećajući se kao dijete kojem su ukrali igračku.
Mirza i ja smo se sve više udaljavali. Počeo je kasno dolaziti kući, izbjegavao razgovore o budućnosti. Jedne noći me probudio njegov tihi plač. “Nisam ovako zamišljao naš brak,” šapnuo je kroz suze.
Pokušavala sam spasiti ono malo što nam je ostalo – upisala sam kurs računovodstva, nadala se boljem poslu. Ali svaki dan me progonila misao: možda sam pogriješila što sam vjerovala majci.
Naša prva godišnjica braka prošla je u tišini. Nismo imali novca ni za tortu. Mirza mi je poklonio malu narukvicu od konca koju je sam napravio. “Za sreću,” rekao je tiho.
Jednog dana stigla mi je poruka od Ene: “Mama prodaje stan. Ako želiš nešto reći, sad je vrijeme.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši po drugi put.
Otišla sam kod majke posljednji put prije prodaje stana. Gledala me ravnodušno dok sam joj govorila: “Znam da si imala svoje razloge, ali nisi morala lagati. Uništila si mi povjerenje u tebe i u porodicu.” Samo je odmahnula rukom.
Stan je prodan strancima iz Njemačke. Novac od prodaje mama nije ni spomenula meni ili Eni – sve je zadržala za sebe.
Mirza i ja smo nakon dvije godine odlučili otići iz Sarajeva i pokušati sreću u Zagrebu. Počeli smo ispočetka – novi grad, novi ljudi, novi problemi. Ali rana koju mi je nanijela majka nikad nije zacijelila.
Danas, nakon pet godina braka, još uvijek se pitam: vrijedi li vjerovati u obiteljska obećanja? Je li krv doista gušća od vode ili nas najviše povrijede oni kojima najviše vjerujemo?
Možda ste i vi doživjeli izdaju od najbližih? Što biste vi učinili na mom mjestu?