Odlazak iz vlastitog zatvora: Priča o hrabrosti i slobodi
“Gdje si opet pogriješila, Lejla? Zar ne možeš ni kafu skuhati kako treba?” glas svekrve, Fate, odzvanjao je kroz stan dok sam drhtavim rukama pokušavala pronaći šećer. Muž, Dario, sjedio je za stolom, listajući novine, kao da ne čuje ništa. U tom trenutku, osjetila sam kako mi srce lupa u grlu, a suze prijete da poteku. Nije to bio prvi put da me Fata ponižava zbog sitnica, ali tog jutra nešto se u meni slomilo.
“Dario, možeš li joj reći da prestane?” prošaptala sam, nadajući se da će barem jednom stati na moju stranu. On je samo slegnuo ramenima i nastavio čitati, kao da sam nevidljiva. Fata je nastavila: “Nemaš ti pojma o životu! Da nije mog sina, gladna bi bila!”
U tom trenutku, kao da sam gledala svoj život sa strane: dvanaest godina braka, bez djece, bez posla, bez prava na mišljenje. Svaki dan isti – kuhanje, čišćenje, šutnja. Prijateljice su se povukle jer im je bilo neugodno gledati me kako nestajem. Majka mi je govorila: “Trpi, dijete, takav je život.”
Ali više nisam mogla. Tog jutra sam spakirala jednu torbu – nekoliko komada odjeće, stari mobitel i knjigu koju mi je poklonila sestra. Dario me gledao zbunjeno dok sam oblačila jaknu.
“Kuda ćeš?” pitao je bez trunke brige.
“Odlazim. Ne mogu više ovako.”
Fata je prasnula u smijeh: “Ma gdje ćeš ti? Ko će te primiti? Vratit ćeš se ti na koljenima!”
Nisam odgovorila. Samo sam zatvorila vrata za sobom i prvi put nakon dugo vremena duboko udahnula zrak slobode. Noge su mi klecale dok sam silazila niz stepenice zgrade u Novom Zagrebu. U glavi mi je odzvanjalo: “Što ako griješim? Što ako ne uspijem?”
Prva noć u iznajmljenoj sobi bila je najteža. Zidovi su bili hladni i goli, a prozor je gledao na tramvajsku prugu. Ležala sam na krevetu i slušala zvukove grada koji mi je bio stran. Suze su same tekle – od straha, tuge i olakšanja.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći posao. Oglas za čistačicu u jednom uredu bio je jedini na koji su me pozvali. Na razgovoru me dočekala žena srednjih godina, Jasna.
“Imate li iskustva?” pitala je.
“Imam… cijeli život čistim,” odgovorila sam tiho.
Pogledala me s razumijevanjem: “Znam kako je to. I ja sam jednom morala početi iz početka.”
Taj posao mi nije donio bogatstvo, ali mi je dao osjećaj vrijednosti. Svaki dan sam ustajala rano i vraćala se kasno navečer umorna, ali sretna što više ne moram slušati uvrede.
Jedne večeri nazvala me sestra Mirela iz Mostara.
“Lejla, jesi li dobro? Mama je zabrinuta. Dario kaže da si poludjela.”
“Nisam poludjela, Mirela. Samo više ne želim biti ničija sjena.”
“Znaš da će pričati po selu…”
“Neka pričaju. Ja više ne mogu živjeti za tuđa očekivanja.”
Mirela je šutjela nekoliko sekundi pa tiho rekla: “Ponosna sam na tebe. Samo hrabro.”
Tih riječi sam se držala kad bi me uhvatila panika zbog neizvjesnosti. U tramvaju bih gledala žene mojih godina – neke s djecom za ruku, neke umorne od posla – i pitala se jesam li jedina koja se usudila pobjeći.
Jednog dana srela sam staru prijateljicu iz srednje škole, Ivanu.
“Lejla! Gdje si nestala sve ove godine?”
Pogledala sam je s tugom: “Izgubila sam se… ali pokušavam se pronaći.”
Pozvala me na kavu i ispričala svoju priču o razvodu i borbi za skrbništvo nad djecom. Shvatila sam da nisam sama – toliko nas živi u tišini, bojeći se osude.
Vikendom bih šetala Jarunom i gledala zalazak sunca nad jezerom. Počela sam pisati dnevnik – svoje misli, strahove i nade. Pisanje mi je pomoglo da shvatim koliko sam bila zarobljena u tuđim očekivanjima.
Jedne večeri zazvonio je telefon – Dario.
“Vrati se kući, Lejla. Fata je bolesna, treba joj pomoć.”
Osjetila sam knedlu u grlu: “Zar samo zato što joj treba sluškinja?”
“Ne budi nezahvalna! Sve smo ti dali!”
Prekinula sam vezu drhteći od bijesa i tuge. Nisam imala snage vratiti se u taj zatvor.
Dani su prolazili, a ja sam polako gradila novi život. Prijavila sam se na tečaj za njegovateljicu i upoznala ljude koji su prošli slične borbe. Počela sam vjerovati da zaslužujem više od preživljavanja.
Ponekad me još uvijek proganja osjećaj krivnje – zbog majke koja pati zbog ogovaranja susjeda, zbog Darija koji ne zna skuhati ni čaj bez mene, zbog Fate koja sada mora sama prati rublje.
Ali kad pogledam svoj odraz u ogledalu, vidim ženu koja se usudila reći “dosta”.
Možda nisam junakinja iz romana, možda nisam ni uzor drugima… ali barem znam da više nikada neću dopustiti da budem nečija sjena.
Pitam vas: Je li bijeg slabost ili hrabrost? Jesmo li dužni žrtvovati sebe zbog tuđih očekivanja ili imamo pravo birati vlastitu sreću?