Oni jedu delicije, mi kašu: Gdje je pravda?
“Opet su došli kasno, mama,” šapnuo je Adnan dok smo sjedali za stol. Pogledala sam prema vratima, gdje su se Jasmina i njen muž Emir tiho provukli u hodnik, noseći vrećice iz one nove trgovine u centru. Miris pečenih lazanja i svježih peciva širio se iz njihovih vrećica, dok smo mi pred sobom imali tanjire s kašom od prosa i malo kiselog mlijeka.
“Hoćete li s nama večerati?” upitala sam ih, pokušavajući zadržati osmijeh na licu. Jasmina je samo odmahivala glavom, a Emir je promrmljao: “Ne, hvala, već smo jeli.” Zatvorili su vrata svoje sobe, a ja sam osjetila kako mi srce tone.
Adnan je gledao u svoj tanjir, a ja sam pokušavala pronaći riječi koje bi mu objasnile zašto njegova sestra i njen muž žive kao gosti u vlastitoj kući. “Mama, zašto oni uvijek jedu nešto drugo? Zar ne možemo svi zajedno?”
Nisam znala što da kažem. Znala sam da Jasmina i Emir zarađuju više od mene i mog muža, ali nikada nisu ponudili da podijele s nama ono što donesu. Uvijek su imali svoje posebne obroke, svoje planove, svoje živote. Mi smo ostajali sa skromnim večerama i neizgovorenim pitanjima.
Nakon večere, dok sam prala suđe, čula sam kako Emir razgovara na mobitel: “Ma ne mogu više ovako, stalno ista priča. Njihova djeca gledaju u nas kao da smo im nešto dužni.”
Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam željela da se osjećaju dužnima, ali nisam mogla ignorirati ni pogled Adnana i Lejle kad su osjetili miris njihove hrane ili vidjeli njihove pune vrećice iz trgovine.
Moj muž, Dario, sjedio je u dnevnoj sobi i gledao televiziju bez zvuka. “Pusti ih,” rekao je tiho kad sam mu ispričala što sam čula. “Neka svatko jede što želi.”
Ali nije bilo tako jednostavno. Ova kuća je nekad bila puna smijeha i zajedničkih obroka. Sada smo podijeljeni na dva tabora: oni koji mogu priuštiti delicije i oni koji se zadovoljavaju kašom.
Sutradan sam otišla na posao ranije nego inače. Radim kao čistačica u osnovnoj školi. Dok sam brisala prašinu s klupa, razmišljala sam o Jasmini kad je bila mala – uvijek je dijelila sendvič s bratom, uvijek je bila prva koja bi ponudila pomoć. Što se dogodilo s tom djevojčicom?
Na povratku kući srela sam susjedu Senadu. “Vidjela sam ti Jasminu jučer s onim njenim… Kupovali su skupe kolače kod Zore.”
Nasmiješila sam se kiselo. “Da, vole slatko.”
Senada me pogledala ispod oka: “A vi? Kako ste vi?”
“Dobro smo,” slagala sam.
Kad sam stigla kući, Lejla je sjedila za stolom i učila. “Mama, mogu li sutra ponijeti sendvič sa salamom u školu? Svi ga imaju.”
Pogladila sam je po kosi. “Vidjet ćemo, dušo.” Znala sam da nemamo dovoljno novca za salamu ovaj tjedan.
Uvečer su Jasmina i Emir opet došli kasno. Ovaj put nisam ih ni pitala hoće li s nama jesti. Sjeli smo za stol sami, a Dario je tiho rekao: “Možda bismo trebali razgovarati s njima.”
“Što da kažem? Da nas boli što ne dijelimo više ništa osim adrese?”
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako se smiju iza zatvorenih vrata njihove sobe i pitala se gdje smo pogriješili kao roditelji. Jesmo li ih previše razmazili? Ili ih nismo naučili što znači biti obitelj?
Sljedećeg dana skupila sam hrabrost i pokucala na njihova vrata.
“Jasmina, možemo li razgovarati?”
Pogledala me iznenađeno. “Što je bilo?”
“Znaš… Nedostaje mi kad smo svi zajedno jeli. Djeca osjećaju razliku. Možemo li barem jednom tjedno večerati svi zajedno?”
Emir je odmahnuo glavom: “Mi radimo do kasno, teško nam je uskladiti.”
Jasmina je šutjela.
“Molim te,” rekla sam tiho.
Nakon duge tišine Jasmina je uzdahnula: “Dobro, pokušat ćemo.”
Te večeri sjeli smo svi za isti stol po prvi put nakon dugo vremena. Jasmina je donijela lazanje iz trgovine, a ja sam napravila svoju kašu. Djeca su bila sretna, ali osjećala se napetost u zraku.
Emir je cijelo vrijeme gledao u telefon. Dario je šutio. Ja sam pokušavala voditi razgovor o svakodnevnim stvarima.
Kad su otišli u svoju sobu, Lejla me pitala: “Hoće li ovako biti svaki put?”
Nisam znala odgovoriti.
Sjedila sam dugo u kuhinji nakon što su svi otišli spavati. Gledala sam prazne tanjire i pitala se: gdje je nestala pravda? Zašto oni jedu delicije dok mi jedemo kašu? Zar nije obitelj mjesto gdje dijelimo sve – i dobro i loše?
Možda nisam savršena majka, ali znam jedno: ljubav se ne mjeri hranom na stolu, ali glad za pravdom ostaje u srcu.
Što vi mislite – može li obitelj preživjeti ovakve podjele? Je li novac vrijedan više od zajedništva?