Oporuka koja mi je slomila srce: Sve je ostavio njoj, a ja sam ostala praznih ruku
“Ne možeš mi to napraviti, Dario!” vrištala sam, dok su mi ruke drhtale iznad kuhinjskog stola. Papir predamnom bio je hladan, služben, bez imalo osjećaja – oporuka mog muža, čovjeka s kojim sam provela dvadeset i dvije godine. Sve je bilo jasno: njegov udio u firmi, štednja, čak i onaj stari Mercedes kojeg je s ljubavlju restaurirao – sve je ostavio ženi po imenu Ivana Kovačević. Nikad nisam čula za nju.
Moja sestra Ana sjedila je preko puta mene, pokušavajući me smiriti. “Možda postoji neko objašnjenje, možda je greška…”
“Nema greške! Pogledaj! Sve je potpisao!”
Dario i ja odrasli smo u istom kvartu u Osijeku. On je bio dvije godine stariji, uvijek tih i povučen, dok sam ja bila glasna i znatiželjna. Nismo se družili u školi, ali kasnije smo se sreli preko zajedničkih prijatelja. On je završio strojarstvo, ja socijalni rad. Vjenčali smo se mladi, puni snova o zajedničkom životu. Nikad nismo imali djece – nije išlo, ali smo jedno drugo uvjeravali da nam to ne smeta.
Dario je obožavao stare aute. Subote su bile rezervirane za njegovu garažu i limariju. Ja sam radila u centru za socijalnu skrb; često sam dolazila kući umorna, ali on bi me dočekao s osmijehom i šalicom čaja. Imali smo svoje rituale – nedjeljna jutra uz kavu na balkonu, ljetovanja na Pagu, zimske večeri uz filmove. Ili sam barem tako mislila.
Kad je Dario iznenada preminuo od srčanog udara, svijet mi se srušio. Tjednima sam hodala kao sjena kroz stan. Sprovod je bio težak – došli su svi naši prijatelji, kolege iz firme, čak i neki ljudi koje nisam poznavala. Među njima nije bila Ivana Kovačević.
Oporuku sam otvorila s odvjetnikom. Očekivala sam barem polovicu svega što smo zajedno gradili. Umjesto toga – šok. Sve je išlo Ivani. “Tko je ta žena?” pitala sam odvjetnika kroz suze.
On je slegnuo ramenima: “Gospođo, to mi nije poznato. Dario je bio vrlo jasan u svojim uputama.”
Nisam mogla spavati te noći. Prevrćala sam se po krevetu, tražeći smisao u svemu. Je li me varao? Je li imao dijete s njom? Je li cijeli naš brak bila laž?
Sljedećih dana počela sam kopati po njegovim stvarima. Pronašla sam stare račune iz automehaničarske radnje u Zagrebu – ime Ivana Kovačević bilo je na nekoliko njih. Prijateljica iz firme rekla mi je da ga je znala viđati kako često putuje u Zagreb pod izlikom poslovnih sastanaka.
“Jesi li ga ikad pitala za te sastanke?” upitala me Ana jedne večeri dok smo pile vino.
“Jesam… uvijek bi rekao da mora zbog firme. Nikad nisam sumnjala. Zašto bih?”
U meni se miješala ljutnja i tuga. Osjećala sam se izdano, prevareno, ali i glupo što nisam ništa primijetila. Počela sam sumnjati u svaki naš trenutak – jesu li naši rituali bili iskreni ili samo kulisa za njegov dvostruki život?
Jednog dana skupila sam hrabrost i nazvala Ivanu Kovačević. Glas joj je bio miran, gotovo tužan.
“Gospođo Petrović? Znam tko ste… Žao mi je zbog svega što prolazite. Dario mi je bio prijatelj… ništa više od toga. Pomagala sam mu oko auta i nekih poslova u Zagrebu. Nije imao nikoga osim vas. Oporuku mi je ostavio jer sam mu pomogla kad mu je bilo najteže – kad ste vi bili bolesni prošle godine, a on nije znao kako dalje. Rekao mi je da ste vi njegova obitelj, ali da želi zahvaliti nekome tko mu je spasio život kad se osjećao izgubljeno.”
Nisam znala što reći. Je li moguće da sam toliko bila zaokupljena vlastitim problemima da nisam vidjela koliko mu je teško? Jesam li ga uzimala zdravo za gotovo?
Nakon tog razgovora osjećala sam olakšanje, ali i prazninu. Nisam dobila ništa materijalno, ali dobila sam istinu – bolnu, ali oslobađajuću.
Danas sjedim na našem balkonu sama, gledam u praznu šalicu kave i pitam se: Jesmo li ikada doista poznavali one koje volimo? Koliko često zaboravimo pitati ih kako su zaista? Možda bismo svi trebali češće zastati i poslušati tišinu između riječi.