Osam mjeseci pod pritiskom: Jesam li roditeljima samo bankomat?
“Jesi li uplatio za režije?” Majčin glas para tišinu stana dok skidam jaknu, još uvijek mokru od sarajevske kiše. “Jesam, mama. Pola plaće opet ide na stanarinu i račune.” Zastajem, gledam je kako nervozno prebire po fasciklama s računima. Otac sjedi za stolom, šuti, pilji u televizor. Zrak je gust od neizrečenih riječi.
Nisam više dijete, ali u ovom stanu osjećam se kao da imam petnaest. Imam dvadeset i sedam godina, radim u jednoj IT firmi na Grbavici, ali svaki mjesec pola plaće nestane čim sjedne na račun. “Znaš da nam je teško,” kaže otac, ne gledajući me. “Ti si naš sin, jedini. Nema tko drugi pomoći.”
Sjećam se dana kad sam prvi put donio kući svoju prvu plaću. Majka je plakala od sreće, otac me tapšao po ramenu. Tada mi nije smetalo dati im nešto – osjećao sam se korisno, odraslo. Ali sada, osam mjeseci kasnije, osjećam se kao bankomat s nogama.
“A što je s tvojim životom?” pita me Lejla, moja djevojka, dok sjedimo u kafiću na Baščaršiji. “Kad ćeš ti sebi nešto priuštiti? Putovanje, stan?” Slegnem ramenima. “Ne mogu ih ostaviti na cjedilu. Tata je izgubio posao, mama radi pola radnog vremena… Ako ne pomognem, izgubit ćemo stan.”
Lejla uzdahne. “Ali gdje si tu ti? Koliko dugo ćeš ovako?” Ne znam odgovor. Svaki put kad pokušam razgovarati s roditeljima o tome da bih želio nešto za sebe – možda upisati tečaj programiranja u Zagrebu, možda iznajmiti garsonijeru – majka počne plakati, otac šuti još više.
“Zar ti nije dovoljno što imaš krov nad glavom?” pita me majka jedne večeri kad sam spomenuo mogućnost preseljenja. “Mi smo sve žrtvovali za tebe! Sjećaš se rata? Sjećaš se kako smo gladovali? Sad kad ti možeš pomoći, ti bi nas ostavio?”
Osjećaj krivnje me guši. Sjećam se tih dana – sirene, redovi za kruh, majka koja mi daje zadnji komad čokolade. Kako da im sada kažem da želim svoj život?
Jedne noći ne mogu spavati. Gledam u strop i vrtim po glavi njihove riječi. Sjećam se kako su mi branili izlaske jer su se bojali za mene, kako su mi birali fakultet jer “to je sigurno zanimanje”, kako su uvijek znali bolje što mi treba. Sad biraju i što radim sa svojim novcem.
Na poslu me šefica Mirela pohvalila: “Imamo novi projekt u Zagrebu, treba nam netko tko zna raditi pod pritiskom. Razmisli.” Srce mi preskoči od uzbuđenja – ali odmah pomislim na roditelje. Kako da im kažem?
Te večeri pokušavam razgovarati s njima.
“Dobio sam priliku otići u Zagreb na nekoliko mjeseci,” kažem tiho.
Majka odmah počinje: “A šta ćemo mi? Kako ćemo bez tebe? Ko će platiti račune?”
Otac šuti, ali vidim mu u očima strah i razočaranje.
“Možda je vrijeme da i vi probate nešto promijeniti,” kažem oprezno. “Možda tata može naći neki honorarni posao, mama može uzeti još jednu smjenu…”
Majka briše suze: “Ti si naš sin! Mi smo te odgojili! Zar nas sada odbacuješ?”
Osjećam kako mi srce puca. Ne želim ih povrijediti, ali ne mogu više ovako.
Lejla me grli dok joj pričam što se dogodilo. “Nisi ti odgovoran za njihove živote zauvijek,” šapuće mi. “Imaš pravo na svoje snove.”
Ali osjećaj krivnje ne popušta. Na poslu svi pričaju o planovima za ljeto – more u Makarskoj, road trip do Splita – a ja brojim marke i kune, pitam se hoću li imati za autobusku kartu.
Jedne subote sjedim s ocem na balkonu. Gleda u daljinu.
“Znaš,” kaže tiho, “i meni je moj otac govorio da sam sebičan kad sam otišao iz sela u grad. Ali da nisam otišao, ne bih upoznao tvoju majku, ne bismo imali tebe… Možda je vrijeme da i ti odeš.”
Gledam ga iznenađeno.
“Mama će plakati,” nastavlja on, “ali preboljet će. A ti… Ti moraš probati živjeti za sebe.”
Te riječi mi daju snagu koju nisam imao mjesecima.
Narednih dana pripremam papire za Zagreb. Majka je hladna, ali ne govori ništa više. Otac mi daje stari sat: “Za sreću.” Lejla mi pomaže pakirati stvari.
Kad sjednem u autobus prema Zagrebu, srce mi lupa kao ludo. Prvi put osjećam strah i uzbuđenje istovremeno.
Pitam se: Jesam li loš sin jer sam izabrao sebe? Može li ljubav prema roditeljima postati lanac koji nas veže za prošlost?
Što vi mislite – gdje je granica između lojalnosti i žrtvovanja vlastite sreće?