Osam mjeseci pod pritiskom: Jesam li zaista samo novčanik vlastitim roditeljima?

“Ne možeš ti to razumjeti, Ivane! Mi smo sve dali za tebe!” majčin glas odjekuje kroz stan, dok otac šuti i gleda kroz prozor, kao da ga se cijela rasprava ne tiče. Stojim nasred dnevnog boravka, u rukama držim platnu listu, a u džepu osjećam težinu novčanika koji se svakog mjeseca prazni brže nego što ga uspijem napuniti. Već osam mjeseci pola svoje plaće dajem roditeljima za renovaciju ovog stana, našeg jedinog doma u Novom Zagrebu.

“Znaš li ti koliko su poskupjeli materijali?” otac napokon progovara, glas mu je tih, ali odlučan. “Nije ovo više kao prije. Ako ti ne pomogneš, tko će? Nisi više dijete, Ivane.”

Nisam više dijete. Imam 27 godina, stalni posao u jednoj IT firmi na Trešnjevci, ali još uvijek živim pod istim krovom s roditeljima. I svaki mjesec, kad sjednem za stol s njima, osjećam se kao da sam opet onaj mali dječak koji mora opravdavati svaku svoju odluku.

Moji prijatelji iz djetinjstva, poput Mirele i Dine, već su odavno otišli iz roditeljskih kuća. Mirela živi s dečkom u Sarajevu, Dino je otišao u Njemačku. Kad im ispričam što se događa kod mene, samo odmahnu glavom: “Ivane, moraš misliti na sebe. Nisi ti bankomat!” Ali kako da im objasnim ono što ni sam sebi ne mogu priznati – osjećaj krivnje koji me izjeda svaki put kad pomislim reći roditeljima ‘ne’.

Sjećam se dana kad su mi prvi put rekli da trebaju pomoć. “Sine, znaš da je stan star, sve se raspada… Ako sad ne renoviramo, kasnije će biti još gore.” Tada sam mislio da će to trajati mjesec-dva. Ali svaki mjesec nova rupa na plafonu, nova pukotina na zidu, nova rata za majstore. I svaki put ista priča: “Još samo ovaj mjesec, Ivane.”

U početku sam bio ponosan što mogu pomoći. Bio sam uvjeren da je to moja dužnost kao sina. Ali kako su prolazili mjeseci, počeo sam osjećati gorčinu. Gledao sam kako moji planovi o preseljenju i štednji za vlastiti stan nestaju u prašini građevinskog materijala.

Jedne večeri, dok sam sjedio s prijateljima na pivi u kafiću kod Lisinskog, Dino me upitao: “A kad ćeš ti napokon početi živjeti svoj život?” Nisam znao što da mu odgovorim. Znao sam samo da mi je dosta svega.

Sljedeće jutro skupio sam hrabrost i rekao roditeljima da više ne mogu davati pola plaće. Majka je zaplakala: “Zar smo ti mi teret? Zar ti nismo dali sve?” Otac je samo šutio i izašao iz sobe. Osjećao sam se kao najgori čovjek na svijetu.

Tih dana nisam mogao spavati. U glavi su mi odzvanjale majčine riječi: “Sve smo ti dali…” Sjetio sam se svih onih puta kad su radili prekovremeno da bih ja mogao ići na ekskurzije, kupiti nove tenisice ili platiti instrukcije iz matematike. Ali sjetio sam se i svih onih trenutaka kad su me kontrolirali – kad sam morao polagati račune gdje idem, s kim se družim, zašto nisam kući do ponoći.

Jedne noći nazvala me Mirela: “Ivane, dođi kod mene u Sarajevo na vikend. Trebaš malo pobjeći od svega.” Pristao sam bez razmišljanja. Taj vikend bio je prvi put nakon dugo vremena da sam osjetio kako izgleda život bez pritiska. Šetali smo Baščaršijom, pili kafu na Miljacki i razgovarali o svemu osim o novcu i obitelji.

Kad sam se vratio kući, sve je bilo isto – majka je šutjela danima, otac me izbjegavao pogledati u oči. Ali ja sam bio drugačiji. Počeo sam razmišljati o tome što ja zapravo želim od života.

Jednog popodneva sjeo sam s roditeljima za stol. “Znam da vam nije lako,” rekao sam tiho, “ali ni meni nije lako. Ne mogu više davati pola plaće. Mogu pomoći koliko mogu, ali moram početi štedjeti za sebe.” Majka je opet zaplakala, ali ovaj put nisam popustio.

Prošlo je nekoliko tjedana otkako sam smanjio iznos koji im dajem. Atmosfera u kući je napeta, ali osjećam olakšanje. Po prvi put u životu osjećam da imam pravo odlučivati o sebi.

Ponekad se pitam jesam li sebičan ili samo pokušavam biti svoj čovjek. Je li lojalnost prema obitelji stvarno vrijedna toga da zauvijek ostanem zarobljen u tuđim očekivanjima?

Možda nisam savršen sin, ali želim biti sretan čovjek.

Što vi mislite – gdje je granica između obiteljske odanosti i vlastite slobode? Jesmo li dužni žrtvovati svoje snove zbog prošlih žrtava naših roditelja?