Ostavio me s djetetom i dugovima, a sada njegova majka traži da mu oprostim

“Ne možeš tako, Ana! Dijete treba oba roditelja!” Marijin glas parao je tišinu mog malog dnevnog boravka. Držala sam šalicu kave u ruci, ali ruke su mi drhtale. Pogledala sam je ravno u oči, osjećajući kako mi se suze skupljaju u kutovima. “Marija, Ivan nas je ostavio. Ostavio je mene s Lanom i dugovima. Nije ga bilo briga ni za mene ni za nju. Kako možeš tražiti da mu oprostim?”

Marija je uzdahnula, teatralno, kao da sam ja ta koja je sve uništila. “Znam da je pogriješio, ali ljudi griješe. On je tvoj muž, otac tvog djeteta. Moraš misliti na Lanu!”

Lana je u tom trenutku dotrčala iz svoje sobe s plišanim medvjedićem u ruci. “Mama, gladna sam.” Spustila sam šalicu i otišla prema kuhinji, osjećajući Marijin pogled na leđima kao težak kamen. U frižideru skoro ništa – pola kruha, malo sira i jogurt. Dugovi su nas stisnuli do kraja. Ivan je nestao prije četiri mjeseca, ostavivši nas s kreditima koje je podizao bez mog znanja. Prijatelji su mi okrenuli leđa, a roditelji su mi umrli prije nekoliko godina. Ostala sam sama s djetetom i njegovom majkom koja me svakodnevno podsjeća na moju “dužnost”.

Navečer, kad Lana zaspi, sjedim za stolom i gledam račune. Zbrojila sam ih – skoro 40 tisuća kuna. Svaki dan zovem nove poslove, šaljem molbe, čistim stubišta po zgradama, perem prozore kod susjeda. Sve samo da preživimo. A onda opet poruka od Marije: “Ana, razmisli o Lani. Djeca pate kad roditelji nisu zajedno.” Ponekad poželim vrisnuti.

Jednog dana, dok sam čistila stubište u zgradi na Trešnjevci, srela sam staru prijateljicu iz srednje škole, Mirelu. “Ana? Bože, jesi to ti?” Zagrlila me tako snažno da sam skoro zaplakala. Ispričala sam joj sve – o Ivanu, o dugovima, o Mariji. Mirela me gledala sa suzama u očima. “Znaš što? Dođi kod mene večeras na kavu. Trebaš nekoga tko će te saslušati bez osude.”

Te večeri prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje. Mirela mi je ponudila pomoć – posao u njezinoj maloj firmi za čišćenje ureda. “Nije puno, ali bit ćeš prijavljena i imat ćeš redovnu plaću.” Pristala sam bez razmišljanja.

Sljedećih tjedana život se polako počeo mijenjati. Lana je išla u vrtić, ja sam radila po cijele dane, ali barem smo imale za kruh i mlijeko. Dugovi su još uvijek visjeli nad nama kao crni oblak, ali više nisam osjećala onu potpunu bespomoćnost.

Ali Marija nije odustajala. Jednog dana došla je pred vrtić dok sam čekala Lanu. “Ana, moramo razgovarati.” Povukla me sa strane i počela: “Ivan se kaje. Zove me svaki dan iz Osijeka. Kaže da mu je žao i da bi volio pokušati opet zbog Lani…”

Pogledala sam je s nevjericom. “Gdje je bio kad smo gladovale? Gdje je bio kad su nam prijetili ovrhom? Sada kad vidi da se snalazim bez njega, odjednom se kaje?”

Marija je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “Znam da nije bio dobar muž… Ali ja ne mogu gledati kako Lana raste bez oca.”

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Lanu kako mirno diše u snu i pitala se – radim li joj medvjeđu uslugu što joj ne dopuštam kontakt s ocem? Možda bi joj bilo lakše da ima oba roditelja? Ali onda se sjetim svih noći kad sam plakala od nemoći dok je Ivan negdje pio s društvom ili nestajao na dane.

Jednog dana Lana me pitala: “Mama, zašto tata ne dolazi po mene kao druge tate?” Sjeo mi je kamen na srce. “Tata ima puno posla daleko od nas… Ali mama te voli najviše na svijetu.”

Tjedni su prolazili, a Marija je nastavila pritiskati. Jednog dana došla je s Ivanom pred moj stan. Nisam ga vidjela mjesecima – izgledao je starije, umornije, ali i dalje s onim istim pogledom koji me nekad osvojio. “Ana… Znam da sam pogriješio… Daj mi još jednu šansu”, rekao je tiho.

Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo. Pogledala sam Lanu koja se sakrila iza mojih nogu i Ivana koji je izgledao kao slomljen čovjek. “Ivan, nisi bio tu kad si nam najviše trebao. Ne mogu ti više vjerovati. Lana treba stabilnost, a ne još jedno razočaranje.” Marija je počela plakati.

Te večeri sjedila sam sama u kuhinji i razmišljala – jesam li sebična što ne želim oprostiti? Ili napokon imam pravo birati svoj mir?

Ponekad se pitam – koliko puta žena mora oprostiti prije nego što shvati da vrijedi više od tuđih pogrešaka? Je li bolje biti sama i mirna ili zajedno i stalno na rubu ponora?