Ostavio me u devetom mjesecu trudnoće. Tri godine kasnije vratio se i molio za oprost…

“Ne možeš mi to raditi, Adnane!” viknula sam kroz suze, držeći se za ogroman trbuh dok je on nervozno skupljao svoje stvari. “Nisam spreman, Alma… Guši me sve ovo!” odgovorio je, izbjegavajući moj pogled. Vrata su zalupila, a ja sam ostala sama u stanu u Sarajevu, okružena tišinom koja je parala dušu. Bilo je to devet dana prije termina poroda.

Majka je došla istog dana, donijela supu i toplu deku, ali ni njena prisutnost nije mogla ispuniti prazninu koju je Adnan ostavio. “Bit ćeš ti jaka, kćeri. Muškarci su ponekad slabiji nego što mislimo,” šapnula mi je dok mi je brisala suze s obraza. Nisam joj vjerovala. Mislila sam da nikada neću preživjeti tu noć.

Porod je bio težak. Ležala sam u bolnici na Koševu, okružena ženama koje su imale muževe uz sebe. Ja sam gledala u mobitel koji nije zvonio. Kad sam prvi put ugledala Lejlu, moju kćer, obećala sam joj da ću biti sve što joj treba – i otac i majka.

Prve mjesece nisam znala gdje udaram. Lejla je plakala noćima, a ja sam radila od kuće za jednu marketinšku agenciju iz Mostara. Mama je dolazila kad god bi mogla, ali osjećala sam se kao da život prolazi pored mene. Prijateljice su me zvale na kafu, ali nisam imala snage ni za razgovor. Svi su znali što se dogodilo – Sarajevo je mali grad.

Godinu dana kasnije, polako sam počela vraćati boje u život. Lejla je prohodala, a ja sam pronašla snagu u njenom osmijehu. Počela sam trčati na Vilsonovom, upoznavati nove ljude, čak sam otišla na nekoliko spojeva – ali svaki put bih se povukla kad bi stvari postale ozbiljne. Uvijek bi me progonila slika Adnana kako odlazi.

Tri godine su prošle. Lejla je krenula u vrtić, a ja sam napokon osjećala da dišem punim plućima. Jednog popodneva, dok sam čekala Lejlu ispred vrtića na Grbavici, začula sam poznati glas iza sebe: “Alma?” Okrenula sam se i ugledala Adnana – mršavijeg, s podočnjacima i pogledom punim kajanja.

“Mogu li samo razgovarati s tobom?” pitao je tiho. Srce mi je lupalo kao ludo. Nisam znala što da kažem. “Lejla te ne poznaje,” izgovorila sam napokon, hladno kao led.

“Znam… Zaslužujem sve što mi kažeš. Bio sam kukavica. Nisam znao kako se nositi s odgovornošću. Otišao sam kod brata u Zagreb, radio svašta… Ali svaki dan sam mislio na vas dvije,” govorio je brzo, kao da će riječi izbrisati godine boli.

Nisam mu vjerovala. Ali pristala sam na kafu – zbog Lejle.

U kafiću na Čengić Vili sjedio je preko puta mene, nervozno vrteći šalicu kave. “Znam da nema opravdanja za ono što sam napravio. Ali želim biti dio Lejlinog života. Molim te, Alma… Daj mi priliku da joj barem budem otac.”

Gledala sam ga dugo. Sjetila sam se svih onih noći kad sam plakala sama s djetetom na rukama, svih trenutaka kad sam željela da netko podijeli teret sa mnom. “Lejla ima svoj svijet sada. Ne znam kako će reagirati na tebe,” rekla sam tiho.

“Ne tražim ništa od tebe… Samo da budem uz nju kad mogu. Da joj pričam priče prije spavanja ili da je vodim u park,” odgovorio je slomljenim glasom.

Te noći nisam spavala. Gledala sam Lejlu kako mirno diše i pitala se što je ispravno učiniti. Je li bolje zaštititi je od mogućeg novog razočaranja ili joj dati priliku da upozna oca? Mama mi je rekla: “Dijete ima pravo znati tko joj je otac, ali ti imaš pravo postaviti granice.” Prijateljica Sanja me savjetovala: “Nemoj mu vjerovati odmah! Ljudi se rijetko mijenjaju.”

Sljedećih tjedana Adnan se trudio – dolazio bi po Lejlu u vrtić, vodio je na sladoled, učio je voziti bicikl na Otoci. Lejla ga je brzo zavoljela; djeca ne znaju mrziti kao odrasli. Ja sam bila oprezna – svaki njegov pokret promatrala sam sumnjičavo.

Jedne večeri došao je ranije i donio Lejli plišanog medu. Kad ju je stavio u krevet, prišao mi je u kuhinji: “Alma… Znam da ti ne mogu tražiti ništa više od ovoga, ali želim pokušati ponovno s tobom. Zajedno kao obitelj.”

Osjetila sam kako mi se srce steže od straha i bijesa. “Adnane, ti si otišao kad mi je bilo najteže! Kako da vjerujem da nećeš opet pobjeći?”

Pogledao me iskreno: “Nisam isti čovjek kao prije tri godine. Naučio sam što znači biti odgovoran… I još te volim.” Suze su mi navrle na oči – od tuge, bijesa i možda nade.

Dani su prolazili u neizvjesnosti. Lejla je bila presretna što ima tatu; ja sam bila izgubljena između prošlosti i budućnosti. Svaka večer bila je borba sa sobom: mogu li mu oprostiti? Je li ljubav dovoljna nakon svega?

Jedne noći sjela sam uz prozor dok su Lejla i Adnan spavali u dnevnoj sobi nakon gledanja crtića. Gledala sam svjetla Sarajeva i pitala se: “Može li čovjek zaista promijeniti sebe? Je li oprost slabost ili snaga? Što biste vi učinili na mom mjestu?”