Otac na mom pragu: Gdje prestaje dužnost, a počinje moje pravo?
“Jel’ imaš još one paštete u frižideru?” začuo se očev glas iz kuhinje, dok sam pokušavala uspavati Lejlu, moju dvomjesečnu kćer. Bilo je sedam ujutro, a ja sam već osjećala težinu dana na ramenima. “Tata, možeš li malo tiše?” šapnula sam kroz zube, ali on je već otvarao i zatvarao ladice kao da traži blago.
Dragan, moj otac, bio je uvijek čovjek od akcije – radio je kao vozač autobusa u Sarajevu, preživio rat, izgradio kuću vlastitim rukama. Nikad nije bio tip koji traži pomoć. Zato me šokiralo kad mi je prije tri mjeseca rekao: “Ajla, odlučio sam. Odlazim u penziju. Dolazim kod tebe u Zagreb. Tamo mi je bolje, a ti si sad doma s bebom, možeš mi pravit društvo.”
Nisam imala snage reći mu ne. Majka je umrla prije dvije godine, brat živi u Njemačkoj i rijetko se javlja. Tata je bio sam. Ali ja sam bila iscrpljena – muž Emir radi po cijele dane, a ja sam na porodiljnom i svaki dan brojim kune. Nisam imala luksuz ni vremena ni novca za još jednog člana kućanstva.
Prvih dana bilo je čak i lijepo – tata je nosio Lejlu po stanu, pričao joj bajke iz svog djetinjstva u Mostaru. Ali ubrzo su počeli problemi. “Ajla, što ćemo za ručak? Ajla, gdje su mi čarape? Ajla, možeš li mi otići po lijekove?” Svaki dan nova lista zahtjeva. Nisam imala mira ni kad bih sjela s Lejlom da je nahranim – tata bi upadao s pitanjima ili komentarima o tome kako on misli da bi trebalo odgajati djecu.
Jednog popodneva, dok sam pokušavala uspavati Lejlu koja je plakala bez prestanka, tata je upao u sobu s papirima u ruci. “Ajla, vidi ovo! Piše da mogu dobiti dodatak na penziju ako dokažem da nemam drugih prihoda. Trebaš mi potpisati ovaj papir da me uzdržavaš.” Pogledala sam ga u nevjerici. “Tata, pa ja nemam ni za sebe! Kako ću još tebe uzdržavat?”
Slegnuo je ramenima: “Pa ti si mi kćerka. Ko će ako nećeš ti?”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Osjećala sam se kao da me guši vlastita krv – dužnost prema ocu borila se s mojim očajem i umorom. Navečer sam sjela s Emirom kad se vratio s posla.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam tiho dok smo jeli hladnu juhu. “Tata očekuje da ga hranim, perem mu robu, vodim ga doktoru… A ja jedva dišem od umora.”
Emir je uzdahnuo: “Znam da ti je teško. Ali znaš kakvi su naši roditelji – njima je normalno da djeca preuzmu brigu kad ostare. Kod mene u Travniku isto tako… Ali moraš mu reći granice.”
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost dok je tata gledao vijesti na televiziji.
“Tata, moramo razgovarati,” počela sam drhtavim glasom. “Ne mogu sve sama. Trebaš mi pomoći oko kuće ili barem pokušati biti malo samostalniji. I ne mogu ti potpisati taj papir – nemam dovoljno ni za nas troje.”
Pogledao me kao da ga izdaje vlastito dijete. “Ajla, ja sam sve dao za vas! Sad kad meni treba pomoć, vi okrećete leđa?”
Osjetila sam suze kako naviru. “Nije to istina… Samo… I ja sam sad majka. I meni treba pomoć!”
Dani su prolazili u napetosti – tata bi šutio satima ili bi komentirao kako su današnja djeca sebična. Ja bih plakala pod tušem da me nitko ne vidi. Ponekad bih poželjela samo nestati – otići negdje gdje me nitko ništa ne pita.
Jedne večeri, dok sam uspavljivala Lejlu, začula sam tatu kako razgovara telefonom s bratom:
“Ma dobro mi je ovdje… Ajla se trudi… Al’ znaš kako je danas – svako gleda sebe…”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih priznala.
Pitala sam se: Gdje završava moja dužnost prema ocu? Jesam li loša kćerka ako želim svoj mir? Koliko još mogu izdržati prije nego puknem?
Možda nisam jedina koja se bori s ovim pitanjima. Možda nas ima još – onih koji pokušavaju biti dobri roditelji i dobra djeca istovremeno, a osjećaju se kao da nisu dovoljno ni jedno ni drugo.
Ponekad se pitam: Je li moguće pronaći ravnotežu između ljubavi prema roditeljima i prava na vlastiti život? Ili smo mi žene uvijek osuđene da biramo između sebe i obitelji?