Ovo je Dom Mog Unuka: Priča o Boli, Ponosu i Borbi za Pravo na Sreću

“Ovo nije tvoja kuća, Jasmina. Ovo je dom mog unuka. Ti si ovdje samo dok on ne odraste.” Glas moje svekrve, Šefike, odzvanjao je hodnikom kao hladan vjetar s Veleža. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale iznad sudopera punog suđa, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Moj sin, Adnan, tada je imao samo godinu dana i spavao je u sobi do nas, nesvjestan da mu se sudbina kroji dok još nije ni prohodao.

Kad sam imala 25 godina, udala sam se za Dinu. Bio je tih, ali topao čovjek, s osmijehom koji je znao otopiti i najtvrđe srce. Vjenčali smo se u Sarajevu, a onda preselili kod njegovih roditelja u Mostar. Samo godinu dana kasnije, Dina je poginuo u prometnoj nesreći na magistrali kod Jablanice. Sjećam se tog dana kao da je jučer bio – kiša je padala, a ja sam držala Adnana u naručju dok su mi policajci šutke predali njegovu jaknu.

Nakon sahrane, sve se promijenilo. Šefika je postala tvrda kao kamen. “Ti si sad ovdje zbog Adnana. On je moj jedini unuk. Ova kuća je njegova.” Nikad nije rekla da sam dobrodošla. Nikad nije pitala kako sam. Samo je ponavljala da sam tu zbog njega.

Godine su prolazile. Radila sam sve – čistila, kuhala, išla na pijacu, brinula o Adnanu i njegovoj školi. Svaki put kad bih poželjela nešto za sebe – novu knjigu, izlazak s prijateljicama, čak i običan razgovor s nekim tko nije iz ove kuće – osjećala sam grižnju savjesti. “Majka treba biti skromna,” govorila bi Šefika. “Ne misli na sebe.”

Adnan je rastao i bio dobar dječak. U školi su ga voljeli, a ja sam bila ponosna na njega. Ali kako je odrastao, počeo je osjećati teret ove kuće. “Mama, zašto baka uvijek govori da je ovo moja kuća? Zar nije i tvoja?” pitao bi me navečer dok bih ga pokrivala. Nisam znala što da mu kažem. Nisam htjela da osjeti moju bol.

Kad je Adnan imao 15 godina, prvi put sam ozbiljno pomislila otići. Imala sam prijateljicu Lejlu u Zagrebu koja mi je nudila posao u njenoj cvjećarnici. “Dođi kod mene, Jasmina! Počni iznova!” govorila mi je telefonom dok sam stajala na balkonu i gledala u prazno dvorište. Ali nisam mogla ostaviti sina. Nisam imala hrabrosti povesti ga sa sobom u nepoznato.

Jedne zime, Šefika se razboljela. Ležala je u krevetu i vikala moje ime svakih pola sata. “Jasmina! Donesi mi čaj! Jasmina! Gdje si?” Brinula sam se o njoj kao o vlastitoj majci, iako mi nikad nije rekla hvala. Kad se oporavila, nastavila je po starom: “Ti si ovdje zbog Adnana.”

Prošle godine Adnan je upisao fakultet u Sarajevu. Prvi put nakon dvadeset godina kuća je bila tiha. Nedostajao mi je svaki dan, ali osjećala sam i olakšanje – napokon mogu disati bez stalnog nadzora i kritika.

Jedne večeri dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi, Šefika je sjela nasuprot mene i rekla: “Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za ovu kuću? Moj muž ju je gradio ciglu po ciglu! Ti si došla ovdje kao udovica i sad misliš da imaš pravo na sve?” Pogledala sam je ravno u oči prvi put nakon toliko godina: “Ne želim ništa što nije moje. Samo želim mir i poštovanje.”

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o ljubavi koju sam izgubila, o djetetu koje sam odgojila sama, o životu koji nikad nije bio moj. Sjetila sam se Lejle i njenog poziva iz Zagreba. Možda još nije kasno za novi početak?

Kad se Adnan vratio za praznike, sjeli smo zajedno u kuhinji. “Mama,” rekao mi je tiho, “znam koliko ti je teško ovdje. Ako želiš otići, ja ću biti uz tebe.” Suze su mi navrle na oči. “Ne želim ostaviti tebe ni ovu kuću koja tebi znači dom,” šapnula sam.

Ali istina je bila da više nisam znala gdje pripadam. Nisam imala svoj dom – bila sam gost u vlastitom životu.

Danas, dvadeset godina nakon što sam prvi put kročila u ovu kuću, još uvijek tražim svoje mjesto pod suncem. Još uvijek vjerujem da imam pravo na sreću – ali svaki dan se pitam: koliko dugo žena mora čekati da postane svoja?

Možda nisam jedina koja se ovako osjeća? Koliko nas još živi u tuđim pričama, čekajući priliku da napišemo svoju?