Pet godina kasnije: Gorak okus majčine ljubavi

“Iva, gdje si bila cijelu noć? Leon je plakao za tobom!” Majčin glas parao je tišinu stana dok sam tiho skidala cipele na hodniku. Srce mi je lupalo, ali nisam imala snage za još jednu svađu. “Mama, rekla sam ti, imala sam ispit i morala sam učiti kod Ane…” slagala sam, a pogled mi je bježao prema podu. Znala sam da me ne vjeruje. Nije ni trebala – istina je bila da sam bila na tulumu, pokušavajući zaboraviti na sve što me pritišće.

Pet godina ranije, kad sam saznala da sam trudna s 20 godina, svijet mi se srušio. Otac djeteta, Ivan, nestao je čim je čuo vijest. Moji roditelji, Jasna i Zoran, nisu me izbacili iz kuće, ali su jasno dali do znanja da očekuju da nastavim fakultet i “ne uništim si život”. Leon je bio beba koju su oni hranili, uspavljivali i vodili liječniku. Ja sam bila samo prisutna – ponekad.

“Iva, nisi više dijete!” otac bi grmio kad bih kasnila kući. “Tvoj sin treba majku!”

Ali ja nisam znala kako biti majka. Nisam željela odustati od snova o karijeri novinarke, putovanjima i slobodi. Gledala bih druge studentice kako bezbrižno piju kave na Cvjetnom trgu, dok sam ja žurila kući presvući Leona ili ga voditi na cijepljenje – kad bih se sjetila.

S vremenom sam se navikla na rutinu: roditelji su preuzeli sve, a ja sam postajala gost u vlastitom životu. Leon me zvao “Iva”, ne “mama”. To me boljelo, ali nisam imala hrabrosti suočiti se s time.

Sve se promijenilo jedne kišne subote u studenom. Vraćala sam se iz knjižnice kad me nazvala mama: “Iva, Leon je pao niz stepenice! U bolnici smo!”

Nikad nisam trčala tako brzo kroz grad. U bolnici su mi rekli da je Leon slomio ruku i ima potres mozga. Sjedila sam kraj njegovog kreveta, gledala ga kako spava s povezom na glavi i prvi put u životu osjetila paniku – što ako ga izgubim? Što ako nikad ne dobijem priliku da mu budem majka kakvu zaslužuje?

Kad se probudio, pogledao me zbunjeno: “Iva? Gdje je baka?” Suze su mi navrle na oči. “Tu sam, Leon… tu sam.”

Sljedećih dana nisam se odvajala od njega. Čitala sam mu bajke, hranila ga pudingom i prvi put ga stvarno slušala dok mi je pričao o svojim strahovima i snovima. Počela sam shvaćati koliko sam propustila – njegove prve riječi, prve korake, prve crteže koje je poklanjao baki umjesto meni.

Roditelji su bili umorni i razočarani. Jedne večeri tata mi je tiho rekao: “Iva, vrijeme je da odlučiš što želiš biti – majka ili vječna studentica koja bježi od odgovornosti.”

Te riječi su me pogodile kao šamar. Počela sam razmišljati o svemu što sam žrtvovala zbog straha – ne samo svoje snove, već i Leonovu ljubav.

Nakon što smo izašli iz bolnice, pokušala sam preuzeti brigu o njemu. Bilo je teško – Leon nije bio naviknut na mene kao autoritet. Plakao bi za bakom kad bih ga pokušala uspavati ili mu spremiti doručak. Jednom me čak pitao: “Zašto ti nisi uvijek tu?”

Nisam znala što reći. Samo sam ga zagrlila i šaptala: “Oprosti mi…”

Dani su prolazili u borbi – sa sobom, s roditeljima, s Leonom. Ponekad bih poželjela pobjeći natrag u studentski život bez briga, ali svaki put kad bih pogledala sina kako spava kraj mene, znala sam da više nema povratka.

Jedne večeri dok smo slagali kockice na podu, Leon me pogledao i tiho rekao: “Volim te, Iva.” Srce mi se slomilo i iscijelilo u isto vrijeme.

Počela sam razgovarati s drugim mladim mamama u parku, tražiti savjete i podršku. Neki su me osuđivali zbog prošlosti, ali većina ih je razumjela – jer svaka od nas nosi svoje borbe.

Moji roditelji su polako popuštali kontrolu. Mama bi mi ostavila Leonove stvari za vrtić i rekla: “Ti si sad na redu.” Tata bi mi ponekad stisnuo ruku i šapnuo: “Ponosan sam na tebe.” To mi je značilo više nego što mogu opisati.

Danas Leon ima šest godina. Još uvijek učim biti majka – svaki dan iznova. Nije lako nositi se s krivnjom zbog propuštenih godina, ali trudim se nadoknaditi svaki zagrljaj koji mu nisam dala.

Ponekad se pitam: Da li djeca mogu oprostiti roditeljima njihove slabosti? I hoću li ikada sebi oprostiti što sam propustila biti uz njega kad mu je najviše trebalo?

Što vi mislite – može li se ljubav nadoknaditi ili su neke rane jednostavno preduboke?