Pet godina kasnije: Kako je moja svekrva pokušala vratiti muža njegovoj bivšoj
“Znaš li ti uopće što znači biti prava obitelj, Ivana?” Marijin glas odjekuje kroz stan, a ja stojim na pragu kuhinje, stisnutih šaka, pokušavajući ne zaplakati pred njom. Ivan sjedi za stolom, pogleda prikovanog za šalicu kave, kao da će mu ona dati odgovore koje traži. Na stolu između nas leži fotografija njegova sina iz prvog braka, malog Filipa, kojeg je dobio s Anom prije gotovo deset godina.
“Marija, molim te…” Ivan pokušava, ali ona ga prekida pokretom ruke. “Ne, neću šutjeti! Pet godina je prošlo otkako si ostavio Anu i Filipa! Pet godina otkako si sve bacio zbog… nje!” Pogled joj siječe kroz mene kao nož. Osjećam se kao uljez u vlastitom domu.
Nikada nisam mislila da će moj život postati ovakva drama. Kad sam upoznala Ivana, bio je slomljen čovjek, ali pun nade. Ana ga je ostavila zbog drugog, a on je ostao sam s djetetom i majkom koja ga je tješila, ali i stalno podsjećala na ono što je izgubio. Kad smo se zaljubili, mislila sam da ćemo zajedno izgraditi nešto novo. Ali Marija nikada nije prihvatila našu vezu.
“Ivana nije kriva ni za što!” Ivan napokon podiže glas. “Ana i ja smo završili prije nego što sam upoznao Ivanu!”
Marija uzdahne, teatralno, kao da joj je netko iščupao srce. “Ali Filip pati! Ana pati! Ti patiš! Samo ona ne pati jer ne zna što znači izgubiti obitelj!”
Te riječi me pogode jače nego što bih priznala. Nisam imala svoju djecu, a Filip me nikada nije prihvatio kao mamu. Svaki drugi vikend kad bi dolazio k nama, gledao me s tihim prezirom, a ja sam se trudila biti ljubazna, skuhati mu omiljene palačinke, pomoći s matematikom. Ali uvijek bi tražio tatu ili baku.
Jednog dana, dok sam slagala rublje u dnevnoj sobi, čula sam Mariju kako šapuće Ivanu u hodniku: “Znaš da Ana još uvijek misli na tebe? Zvala me prošli tjedan. Kaže da bi voljela da Filip ima pravu obitelj. Možda biste mogli pokušati ponovno… zbog djeteta.”
Ivan je šutio. Kasnije mi je priznao: “Ne znam što da radim. Osjećam se krivim zbog Filipa. Ali ne želim natrag u prošlost. Volim tebe.”
Ali Marija nije odustajala. Počela je organizirati slučajne susrete s Anom – pozivala ju je na Filipove rođendane kod nas, slala joj poruke kad bi Filip bio bolestan, čak ju je jednom pozvala na nedjeljni ručak bez da mi kaže. Tog dana sam došla kući i zatekla Anu kako sjedi za stolom s Marijom i Ivanom, dok Filip igra igrice na mobitelu.
“Ivana, dođi sjedi s nama,” rekla je Marija s lažnim osmijehom.
Ana me pogledala ispod obrva i tiho rekla: “Nadam se da ti nije preteško s Filipom. Znam da nije lako biti maćeha.”
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. “Radim najbolje što mogu,” odgovorila sam kratko.
Ivan je kasnije pokušao objasniti: “Mama misli da bi bilo bolje za Filipa da smo Ana i ja zajedno. Ali to nije realno.”
Sve češće sam se osjećala kao gost u vlastitom životu. Marija je kontrolirala sve – od toga što ćemo jesti do toga tko će sjediti gdje za stolom. Ivan se povlačio u sebe, a ja sam noćima plakala u kupaonici.
Jednog dana Filip je došao k nama ranije nego inače. Sjeli smo na kauč i gledali crtiće. Nakon nekog vremena tiho je rekao: “Tata kaže da si ti dobra. Ali baka kaže da nisi prava mama.” Pogledao me ravno u oči. “Zašto te baka ne voli?”
Nisam znala što reći. “Nekad ljudi ne razumiju jedni druge odmah,” promucala sam.
Te večeri odlučila sam razgovarati s Marijom. Sjela sam nasuprot nje dok je plela šal za Filipa.
“Marija, molim vas… Ja volim Ivana i trudim se oko Filipa koliko mogu. Znam da nisam Ana i nikad neću biti njegova mama, ali zar ne možemo svi pokušati biti obitelj na neki novi način?”
Podigla je pogled s igala i prvi put vidjela sam suze u njezinim očima.
“Ti ne razumiješ… Ja sam izgubila muža kad je Ivan bio mali. Sve što imam su moj sin i unuk. Bojim se da ću ih izgubiti ako se stvari promijene previše…”
Tada sam shvatila – njezina kontrola dolazi iz straha, ne iz mržnje.
Sljedećih mjeseci stvari su se polako mijenjale. Ivan je počeo više razgovarati sa mnom o svojim osjećajima, a ja sam naučila postaviti granice prema Mariji. Filip je polako prihvaćao moju prisutnost – jednom mi je čak donio crtež na kojem smo svi zajedno.
Ana se povukla iz naših života kad je shvatila da Ivan neće natrag k njoj. Marija i dalje ima svoje trenutke nostalgije za prošlošću, ali sada češće sjedimo zajedno uz kavu i pričamo o svakodnevnim stvarima.
Ponekad se pitam: koliko daleko treba ići zbog obitelji? Je li moguće izgraditi sreću na ruševinama tuđih snova? Ili ipak svatko zaslužuje novu priliku – čak i ako to boli one koji su ostali iza?