Pisma iz prošlosti: Tajna koju nisam smjela pronaći
“Ne, ne mogu vjerovati… Ne sada, ne nakon svega,” šapnula sam sebi dok sam drhtavim rukama otvarala staru drvenu kutiju skrivenu na dnu ormara. Miris prašine i starog papira ispunio je sobu, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Na poklopcu je bila izblijedjela naljepnica s njegovim rukopisom: “Za mene, kad ostanem sam.” Ali sada sam ja bila ta koja je ostala sama.
Kada je Krunoslav umro, mislila sam da je sa sobom odnio sve naše tajne, sve naše tuge i radosti. Trideset pet godina braka, dvoje djece, bezbroj zajedničkih večera, svađa oko sitnica, pomirenja uz kavu na balkonu s pogledom na Savu. Vjerovala sam da smo prošli kroz sve – rat, gubitak posla, selidbe iz Osijeka u Zagreb, pa opet nazad kad su djeca odrasla. Nikad nisam posumnjala da postoji nešto što ne znam o njemu.
Ali sada, dok sam sjedila na podu dnevne sobe među njegovim stvarima, osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu. Prvo pismo bilo je kratko, ali dovoljno da mi promijeni sve:
“Draga Jasmina,
Opet sam sanjao onu noć na Drini. Tvoj smijeh još uvijek odzvanja u mojim mislima…”
Jasmina? Nikad nisam čula za nju. Pročitala sam još jedno, pa još jedno. Svako pismo bilo je nježno, puno čežnje i sjećanja na mladost u Tuzli. Pisao joj je o meni, o djeci, ali uvijek s dozom tuge što ona nije tu. U jednom pismu napisao je: “Znaš, Marija je dobra žena. Ali ti si bila moja prva ljubav.”
Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice. Kako je mogao? Zar cijeli naš život nije bio dovoljan? Zar sam ja bila samo zamjena za nekoga koga nikad nije prebolio?
U tom trenutku ušla je moja kćerka Ana. “Mama, što radiš? Zašto plačeš?”
Nisam znala što da kažem. Pokazala sam joj pisma. Čitala ih je polako, a onda me pogledala s mješavinom sažaljenja i ljutnje.
“Možda je tata samo bio nostalgičan. Svi imamo prošlost…”
“Ali Ana, ovo nije samo prošlost. On joj je pisao cijeli život! Nikad ih nije poslao, ali ih je čuvao! Što to znači za nas? Za mene?”
Ana je slegnula ramenima i izašla iz sobe. Ostala sam sama s pismima i svojim mislima.
Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su navirala – prvi poljubac na Jarunu, kako me držao za ruku kad sam rodila našeg sina Ivana, kako smo zajedno plakali kad nam je pas uginuo. Sve te slike sada su bile obojene sjenom sumnje.
Sljedećih dana nisam mogla prestati razmišljati o Jasmini. Tko je ona? Je li još živa? Je li znala za mene? Počela sam istraživati – pretraživala sam Facebook, zvala stare prijatelje iz Tuzle. Nakon nekoliko dana pronašla sam broj telefona koji bi mogao biti njezin.
Ruke su mi se tresle dok sam birala broj.
“Halo?”
“Dobar dan… Ovdje Marija Petrović. Tražim Jasminu Hadžić.”
S druge strane začuo se tihi uzdah.
“Ja sam Jasmina. Tko ste vi?”
“Bila sam supruga Krunoslava Petrovića… On je nedavno preminuo.”
Dugo je šutjela.
“Znam tko ste. I žao mi je zbog vaše boli.”
“Jeste li znali da vam je pisao sve ove godine?”
“Nisam… Ali i ja sam njemu pisala. Nikad nismo poslali ta pisma. To su bile naše misli, naši snovi koji nisu mogli postati stvarnost.”
Osjetila sam olakšanje i još veću tugu istovremeno.
“Zašto ste to radili? Zašto niste pustili jedno drugo da idete dalje?”
“Neki ljudi ostanu u srcu zauvijek, gospođo Marija. Ali to ne znači da vas nije volio na svoj način. Vi ste bili njegov život – ja samo uspomena na mladost koja nikad nije prošla.”
Nakon tog razgovora osjećala sam se prazno i zbunjeno. Nisam znala trebam li biti ljuta ili zahvalna što sam barem znala istinu.
Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što sam skupila snage reći Ivanu što se dogodilo.
“Mama, tata te volio. Znaš to, zar ne? Ljubavi ima raznih oblika… Možda mu je ona bila rana koja nikad nije zacijelila, ali ti si bila njegov dom.”
Pogledala sam sina i zapitala se – koliko zapravo poznajemo one koje volimo? Koliko tajni nosimo u sebi iz straha da ne povrijedimo one do kojih nam je najviše stalo?
Sada sjedim sama u tišini našeg stana i gledam kroz prozor kako kiša pada po praznim ulicama Zagreba. Pisma su vraćena u kutiju – ovaj put s mojom porukom na vrhu: “Za mene, kad budem spremna oprostiti.”
Možda nikad neću do kraja razumjeti Krunoslava ni njegove osjećaje prema Jasmini. Ali znam da su ljubav i bol često isprepleteni na načine koje ne možemo ni zamisliti.
Pitam vas – biste li vi mogli oprostiti takvu tajnu? Ili bi vas ona zauvijek progonila?