Pismo od mame: Kad prošlost pokuca na vrata
“Ne mogu vjerovati da mi ovo radiš, mama!” viknula sam u slušalicu, držeći zgužvano pismo u ruci. Ruke su mi se tresle, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. U tom trenutku, sve što sam godinama pokušavala zaboraviti, vratilo se s nevjerojatnom snagom.
Pismo je stiglo tog sivog, kišnog jutra, kad sam već kasnila na posao u knjižnicu. Na omotnici je bio poznat rukopis – sitan, uredan, s onim karakterističnim slovom “M” koje je mama uvijek pisala kao da crta valove. Nisam ga otvorila odmah. Ostavila sam ga na kuhinjskom stolu, pokušavajući ignorirati osjećaj nelagode koji me obuzeo. Ali znala sam – kad prošlost pokuca na vrata, ne možeš je samo tako ignorirati.
Navečer, dok su tramvaji tutnjali ispod mog prozora u Sarajevu, napokon sam sjela i otvorila pismo. “Draga Lana,” pisalo je, “znam da si ljuta na mene i da imaš pravo na to. Ali trebam tvoju pomoć. Tvoj otac je bolestan. Ne mogu sama. Molim te, vrati se kući.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Otac. Nisam ga vidjela skoro deset godina, otkako sam otišla iz Mostara nakon onog užasnog dana kad je sve puklo između nas. Sjećam se još uvijek njegovih riječi: “Ako odeš, nemoj se vraćati!” A ja sam otišla. I nisam se vratila.
Sutradan sam nazvala mamu. Glas joj je bio tih, umoran. “Lana, molim te… Tata nije dobro. Ima rak. Liječnici kažu da nema puno vremena.”
“Zašto mi to tek sad govoriš?” pitala sam kroz suze.
“Nisam htjela da patiš. Znam koliko te povrijedio… Ali sad te treba. I ja te trebam.”
Taj razgovor me slomio. Cijelu noć nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva – tata kako me vozi na biciklu po Neretvi, mama koja pjeva dok kuha sarme, smijeh za stolom… I onda ona noć kad je tata došao pijan kući i sve se promijenilo.
Nisam znala što da radim. Prijateljica Mirela me pokušavala utješiti: “Lana, možda je vrijeme da oprostiš. Ne zbog njega, nego zbog sebe.” Ali kako oprostiti nekome tko ti je slomio srce? Kako zaboraviti sve one godine tišine?
Nakon tri dana borbe sa sobom, sjela sam u autobus za Mostar. Putovala sam satima kroz maglu i kišu, gledajući kroz prozor kako se krajolik mijenja – planine, rijeke, sela… Sve ono što sam ostavila iza sebe.
Kad sam stigla pred roditeljsku kuću, srce mi je divlje tuklo. Mama me čekala na pragu, starija i sitnija nego što sam je pamtila. Zagrlila me čvrsto, kao da me nikad više neće pustiti.
“Hvala ti što si došla,” šapnula je.
Ušla sam u dnevnu sobu i ugledala oca – sjedio je u fotelji, blijed i mršav, s pogledom koji je izbjegavao moj. Tišina je bila teža od bilo kakvih riječi.
“Lana…” promrmljao je.
Nisam znala što reći. Samo sam sjela nasuprot njega i gledala ga. Prošlo je nekoliko minuta prije nego što je progovorio:
“Znam da nema opravdanja za ono što sam ti učinio. Bio sam slab čovjek. Ali volim te, kćeri moja.” Glas mu je drhtao.
Suza mi je skliznula niz obraz. “Zašto si me tjerao? Zašto si bio tako grub?”
Spustio je glavu. “Bio sam ponosan i tvrdoglav. Nisam znao bolje. Oprosti mi…”
Te riječi su me pogodile jače nego išta prije. Godinama sam čekala da ih čujem, ali sad kad su napokon izgovorene, nisam znala što osjećam – bijes, tugu ili olakšanje?
Tjedni su prolazili sporo. Pomagala sam mami oko svega – kuhanje, čišćenje, odlazak kod liječnika… Otac i ja smo polako počeli razgovarati. Ponekad bismo šutjeli satima, a onda bi on ispričao neku priču iz mladosti ili pitao za moj život u Sarajevu.
Jedne večeri, dok smo sjedili na balkonu i gledali zalazak sunca nad Neretvom, tata me uhvatio za ruku.
“Znaš li koliko mi znači što si ovdje? Znaš li koliko mi je žao?”
Pogledala sam ga kroz suze i prvi put nakon toliko godina osjetila mir u srcu.
Kad je tata preminuo nekoliko mjeseci kasnije, osjećala sam tugu, ali i zahvalnost što smo uspjeli pronaći put jedno do drugoga prije kraja.
Mama i ja smo ostale same u velikoj kući punoj uspomena. Jednog dana dok smo čistile tavan, pronašla sam kutiju s pismima koje mi je tata pisao svih tih godina dok nismo razgovarali – nikad ih nije poslao.
Otvorila sam jedno: “Draga Lana, svaki dan mislim na tebe… Nadam se da ćeš mi jednog dana oprostiti…”
Plakala sam dugo te večeri. Shvatila sam da ni on nije bio bez boli i tuge.
Danas živim između Sarajeva i Mostara, češće posjećujem mamu i trudim se ne ponavljati iste greške iz prošlosti.
Ponekad se pitam: Koliko nas prošlost određuje? Možemo li ikada potpuno oprostiti – sebi i drugima? Što biste vi učinili na mom mjestu?