Plač male Lejle: Dan koji je sve promijenio
“Jelena, zar opet ne možeš smiriti dijete?” Mirin glas parao je tišinu dnevne sobe, dok je mala Lejla jecala u mom naručju. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao ludo. Lejla je imala samo godinu i pol, a zubići su joj izbijali, pa je plakala satima. Nisam znala što više učiniti. Već sam joj dala čaj od kamilice, ljuljala je, pjevala joj uspavanke koje mi je mama pjevala kad sam bila mala u Travniku. Ali ništa nije pomagalo.
Mira, moja svekrva, sjedila je na rubu trosjeda, prekriženih ruku i stisnutih usana. “U moje vrijeme djeca nisu ovako plakala. Nisi ih smjela ni pogledati poprijeko, a kamoli da ovako vrište. Sve ste vi mlade majke previše mekane!” Pogledala me ispod obrva, kao da sam ja kriva što Lejla ima temperaturu i što joj rastu zubi.
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. Nisam htjela pokazati slabost. “Miro, molim vas, pokušavam sve što mogu. Lejla je bolesna, nije ovo običan plač…”
“Ma nemoj ti meni pričati! Kad sam ja rodila tvog muža, nije bilo ni pelena ni ovih vaših kremica. Sve smo radile same. I nikad nisam dozvolila da mi dijete ovako plače!”
U tom trenutku, vrata su se otvorila i moj muž Ivan ušao je s posla. Pogledao nas je zbunjeno: “Što se događa?”
“Tvoja žena ne zna smiriti dijete!” odmah je izjavila Mira.
Ivan me pogledao, vidio suze u mojim očima i Lejlu koja se tresla od plača. Prišao nam je i nježno poljubio Lejlu u čelo. “Mama, pusti Jelenu na miru. Znaš da Lejla ima problema sa zubićima.”
Mira je samo frknula nosom i otišla u kuhinju. Ivan me zagrlio: “Izdrži još malo, proći će to.”
Ali nije bilo lako izdržati. Kad god bi Lejla zaplakala, Mira bi odmah komentirala kako sam nesposobna, kako ne znam biti majka, kako razmazim dijete. Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li stvarno loša majka? Možda bih trebala biti stroža? Možda bi Lejla manje plakala da ju pustim samu u krevetiću?
Te večeri, dok sam uspavljivala Lejlu, čula sam Miru kako šapuće Ivanu u kuhinji: “Ova tvoja Jelena nije za majku. Sve joj je teško. U moje vrijeme…”
Nisam mogla više izdržati. Suze su mi potekle niz lice dok sam gledala svoju kćer kako napokon mirno diše na mom ramenu. Sjetila sam se svoje mame i njezinih toplih ruku, njezine podrške kad mi je bilo najteže. Ona nikad nije dovodila u pitanje moju vrijednost kao majke.
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Mire za stolom dok je pila kavu.
“Miro, znam da mislite da nisam dovoljno dobra majka. Ali radim najbolje što znam. Lejla mi je sve na svijetu i boli me kad mislite da joj ne pružam dovoljno ljubavi ili brige. Znam da ste vi prošli kroz puno toga i da ste sve radili sami, ali vremena su se promijenila. Danas se više priča o emocijama djece, o tome koliko im treba nježnosti i podrške. Molim vas, pokušajte me razumjeti.”
Mira me gledala nekoliko sekundi šutke, a onda je odložila šalicu.
“Znaš… nije ni meni bilo lako kad sam bila mlada snaha kod svoje svekrve u Mostaru. I mene su kritizirali za svaku sitnicu. Možda sam zato takva prema tebi… Ali teško mi je gledati kako patiš, a ne mogu pomoći.”
Osjetila sam olakšanje pomiješano s tugom. Prvi put smo razgovarale iskreno, bez optužbi i ljutnje.
Tog dana nešto se promijenilo među nama. Mira više nije komentirala svaki moj potez, a ja sam naučila tražiti pomoć kad mi treba – od Ivana, od prijateljica iz parka, čak i od svoje mame preko videopoziva.
Ali najvažnije od svega, naučila sam vjerovati sebi kao majci.
Ponekad se pitam: Zašto žene jedna drugoj često budu najgori kritičari umjesto podrška? Zar nije majčinstvo dovoljno teško samo po sebi? Kako vi to doživljavate u svojim obiteljima?