Pod istim krovom: Bježanje od prošlosti, borba za budućnost
“Ne možeš ovako doći, Ivana! Šta će susjedi reći?” Mirjanin glas bio je oštar, a ja sam stajala na njenom pragu, mokra do kože, s dvoje djece stisnute uz mene. Kiša je tukla po limenom krovu, a u meni je tutnjala oluja još jača od one vani. “Molim te, Mirjana, nemam gdje drugo.” Glas mi je drhtao, ali nisam plakala. Suze su mi presušile još prije sat vremena, kad sam odlučila da više neću trpjeti ni za sebe ni za djecu.
Mirjana je pogledala preko mog ramena, kao da očekuje da će se moj muž pojaviti iz tame. “Ivana, znaš da mi je Marko često pomagao… Ne mogu se miješati.” Osjetila sam kako mi srce tone. Marko je bio dobar prema svima – osim prema meni kad su se vrata zatvorila i kad su riječi postajale šake. Godinama sam šutjela, skrivala modrice i osmijeh navlačila kao masku. Ali večeras, kad je udario Luku jer je razbio čašu, nešto je puklo u meni. Uzela sam djecu i pobjegla.
“Ne mogu te pustiti unutra,” rekla je Mirjana tiše. “Imam i ja svoju djecu.”
Stajala sam na kiši, osjećajući kako me hladnoća steže oko srca. Ana, moja kćerka, privila se uz mene. “Mama, gdje ćemo sad?”
Nisam imala odgovor. U tom trenutku shvatila sam koliko sam sama. Svi ti rođaci koji su na svadbama pjevali i grlili me, sada su bili samo imena na mobitelu koja se ne javljaju kad ih najviše trebaš.
Povukla sam djecu prema autobusnoj stanici. U džepu sam imala samo 50 kuna i mobitel s praznom baterijom. Sjedili smo na klupi pod nadstrešnicom, gledajući kako se svjetla gase u kućama oko nas. Luka je šutio, Ana je tiho plakala.
“Bit će dobro,” šapnula sam, više sebi nego njima.
Sutradan smo završili u Centru za socijalni rad. Socijalna radnica, gospođa Jadranka, gledala me preko naočala s mješavinom sažaljenja i umora. “Ivana, znate da ovo nije prvi put da ste prijavili nasilje.”
“Znam,” odgovorila sam tiho. “Ali prvi put sam otišla.”
Pogledala me dugo, pa zapisala nešto u fasciklu. “Imamo smještaj za vas u sigurnoj kući. Nije luksuzno, ali bit ćete na sigurnom.”
Tako smo završili u maloj sobi s dva kreveta i prozorom koji gleda na parkiralište. Prve noći nisam spavala. Slušala sam kako Ana diše i pitala se jesam li napravila pravu stvar.
Sljedećih dana život se pretvorio u rutinu: razgovori s psihologom, traženje posla, čekanje na sudsku odluku o skrbništvu. Djeca su išla u novu školu. Ana je šutjela danima, Luka je imao noćne more.
Jednog jutra zazvonio mi je mobitel – broj moje majke. “Ivana,” rekla je tiho, “što si to napravila? Sramotiš nas pred cijelim selom.”
“Majko, nisam mogla više…”
“Znaš li ti šta ljudi pričaju? Da si luda, da si izmislila sve zbog para!”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Majko, Marko nas je tukao.”
S druge strane tišina. “Mene tvoj otac nikad nije udario,” rekla je napokon. “Možda si ga naljutila.”
Prekinula sam vezu drhteći od bijesa i tuge. Kako objasniti ženi koja nikad nije smjela reći svoje mišljenje da nasilje nije krivnja žrtve?
U sigurnoj kući upoznala sam druge žene – Lejlu iz Sarajeva koja je pobjegla s troje djece nakon što joj je muž zapalio auto; Marinu iz Splita koja je godinama trpjela uvrede jer nije imala gdje otići. Svaka od nas nosila je svoju priču kao ožiljak.
Jedne večeri sjedile smo u kuhinji i pile čaj. “Znaš,” rekla je Lejla, “najgore nije batina nego kad ti niko ne vjeruje.”
Kimnula sam glavom. “I kad te vlastita sestra ostavi na kiši.”
Marina se nasmijala kroz suze. “Ali bar znamo da možemo same.”
Počela sam tražiti posao – čistila sam stubišta, prala prozore po zgradama u Novom Zagrebu. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam ponos kad bih donijela djeci čokoladu iz vlastite zarade.
Nakon tri mjeseca stigla je sudska odluka: privremeno skrbništvo meni, zabrana prilaska Marku. Djeca su polako počela ozdravljati – Ana se vratila crtanju, Luka se upisao na nogomet.
Jednog dana srela sam Mirjanu na tržnici. Pogledala me ispod oka i prošaptala: “Nisam znala da je tako loše.”
“Sad znaš,” odgovorila sam mirno.
Danas živimo u malom stanu na Trešnjevci. Nije lako – često nemam za sve račune, ponekad me strah budućnosti. Ali svako jutro kad pogledam djecu znam da smo preživjeli najgore.
Ponekad se pitam: koliko još žena stoji pred zatvorenim vratima svojih najbližih? I koliko nas mora proći kroz pakao prije nego što nas društvo počne slušati?