Porod koji nitko nije očekivao: Moj tihi rat za život i obitelj

“Ne, ne možeš mi to sad reći!” vrisnula sam, dok su mi suze klizile niz obraze, a doktorica Jurić stajala je pored kreveta s pogledom punim suosjećanja. “Moramo vas odmah odvesti na hitan carski rez, stanje vaše bebe nije dobro,” rekla je tiho, ali odlučno. Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Prije samo sat vremena šalila sam se s Ivanom, mužem, kako će naša djevojčica biti tvrdoglava na mamu. Sad sam ležala prikovana za bolnički krevet, okružena hladnim svjetlima i nepoznatim licima.

Sve je krenulo po zlu tog jutra. Probudio me oštar bol u trbuhu, ali nisam htjela paničariti. “To su trudovi, sve je to normalno,” govorila mi je mama na telefonu, dok je iz Mostara pokušavala smiriti i sebe i mene. Ivan je već bio spreman za posao, ali kad me vidio kako blijeda sjedim na rubu kreveta, odmah je shvatio da nešto nije u redu. “Ajmo odmah u bolnicu, nema zezanja!” rekao je i već za deset minuta jurili smo prema KBC-u Rijeka.

U čekaonici sam gledala druge žene, neke su se smijale, neke su šutjele i grčevito stiskale ruke svojih muževa. Ja sam samo željela da sve ovo završi i da napokon zagrlim svoju kćer. Ali kad su me priključili na CTG, lice sestre Ane postalo je ozbiljno. “Moramo vas odmah gore,” šapnula je i nestala iza vrata.

Operacijska sala bila je hladna, a miris dezinfekcije me gušio. Sjećam se da sam prije nego što su mi stavili masku za anesteziju, pogledala Ivana kroz staklo. Lice mu je bilo bijelo kao plahta. “Volim te,” uspjela sam izgovoriti prije nego što me mrak progutao.

Kad sam se probudila, nisam odmah shvatila gdje sam. Sve je bilo mutno, a u glavi mi je odzvanjalo pištanje monitora. Prva osoba koju sam ugledala bila je sestra Ana. “Gdje je moja beba?” pitala sam promuklim glasom. Pogledala me s tugom koju nikad neću zaboraviti. “Vaša djevojčica je na intenzivnoj njezi. Liječnici se bore za nju.”

Ivan je došao kasnije, slomljen i izgubljen. Sjeo je kraj mene i uhvatio me za ruku. “Rekli su da ima krvarenje u mozgu… Ne znaju hoće li preživjeti.” Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića. “Zašto baš nama?” šaptala sam kroz suze.

Sljedećih nekoliko dana prošlo je u magli lijekova i čekanja. Mama je stigla iz Mostara, donijela mi je krunicu i suhe smokve, kao da će to pomoći. “Samo moli, kćeri moja,” govorila je dok mi je brisala čelo. Ivan nije izlazio iz bolnice; sjedio bi satima ispred inkubatora i pričao našoj djevojčici priče o moru i galebovima.

Jedne noći, probudila me buka na hodniku. Čula sam glasove – doktorica Jurić i još neki liječnici žurno su prolazili pored moje sobe. Srce mi je tuklo kao ludo. Ujutro su mi rekli da se stanje pogoršalo.

“Moramo biti jaki,” šapnuo mi je Ivan dok smo sjedili u bolničkoj kapelici. “Naša mala borkinja još nije odustala.” Ali ja sam osjećala kako gubim snagu. Počela sam kriviti sebe – jesam li trebala ranije doći u bolnicu? Jesam li trebala više slušati svoje tijelo?

Trećeg dana stigla je vijest koju nitko ne želi čuti. Naša djevojčica nije izdržala. Sjećam se samo vriska koji mi je pobjegao iz grla i Ivana koji me grlio dok smo oboje plakali kao djeca.

Nakon toga život više nije bio isti. Vratili smo se u naš stan na Zametu, ali zidovi su bili hladni i prazni. Ljudi su dolazili s kolačima i riječima utjehe koje nisam željela čuti: “Bit će još djece”, “Mlada si”, “Bog zna zašto se to dogodilo”… Mrzila sam te rečenice.

Ivan se povukao u sebe; dane bi provodio zureći kroz prozor ili šutke gledajući televiziju. Ja sam noćima plakala u kupaonici da me ne čuje. Mama bi dolazila svaki vikend, kuhala bi sarme i pokušavala nas natjerati da jedemo zajedno kao prije.

Jedne večeri, nakon još jedne tihe večere, Ivan je progovorio: “Ne mogu više ovako, Ana. Osjećam kao da te gubim.” Pogledala sam ga kroz suze: “I ja tebe gubim… Ne znam kako dalje.”

Počeli smo zajedno odlaziti na terapiju kod psihologinje Mirele. Prvi put sam uspjela izgovoriti naglas sve što me mučilo – strahove, krivnju, bijes na Boga i cijeli svijet. Ivan je priznao da ga proganjaju slike inkubatora i zvuk aparata koji su prestali pištati.

Polako smo učili ponovno živjeti zajedno s boli koja nikad neće nestati. Prijatelji su nam ostali uz nas – Marija nas je vodila na izlete po Gorskom kotaru, a Damir bi dolazio s gitarom i pjevao stare pjesme iz Sarajeva.

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek osjećam prazninu kad vidim malu djecu ili trudnice na Korzu. Ali naučila sam živjeti s tim ožiljkom. Ivan i ja smo opet pronašli put jedno do drugoga – možda ćemo jednog dana pokušati ponovno.

Ponekad se pitam: Jesam li mogla nešto promijeniti? Je li ovo kazna ili samo okrutna igra sudbine? Kako vi živite s gubitkom kojeg ne možete objasniti nikome osim sebi?