Poruka koja je promijenila sve: Kako sam SMS-om prevario svekrvu i otkrio istinu o našem braku
“Dario, jesi li ti opet zaboravio kupiti maslinovo ulje? Znaš da Ivana dolazi danas!” Marijin glas je bio napet, a ja sam stajao u kuhinji s praznom bocom u ruci, zureći u nju kao da će se sama napuniti. Nije to bio prvi put da sam nešto zaboravio, ali danas je bilo drukčije. Danas sam osjećao kako mi srce lupa od bijesa i nemoći.
“Zar stvarno misliš da će propasti ručak zbog jedne boce ulja?” odgovorio sam, pokušavajući zvučati mirno, ali glas mi je drhtao. Marija je samo uzdahnula i okrenula se prema prozoru. Znao sam što slijedi – poziv njezinoj majci. Ivana će doći, kao i uvijek, s punim rukama vrećica i još više savjeta o tome kako bi naš brak trebao izgledati.
Ivana je bila žena koju su svi poštovali, ali nitko nije volio. Uvijek dotjerana, s osmijehom koji je više ličio na grimasu, ulazila bi u naš stan kao da je njezin. “Dario, dragi, opet si nešto zaboravio? Znaš, moj pokojni muž nikad nije…” I tako svaki put. Svaka moja greška bila je podsjetnik Mariji da nije izabrala pravog muža.
Te večeri, dok sam sjedio na balkonu i pušio cigaretu koju sam skrivao od Marije, odlučio sam da više ne mogu ovako. Nisam bio slab čovjek, ali Ivana me pretvarala u nekoga tko stalno preispituje vlastitu vrijednost. Sjetio sam se mobitela u džepu i ideje koja mi je sinula – što ako joj pošaljem poruku koja će je natjerati da se povuče?
Napisao sam: “Draga Ivana, danas ne dolazite. Marija i ja imamo važan razgovor o našoj budućnosti. Hvala na razumijevanju.” Poslao sam poruku s Marijinog mobitela dok je bila pod tušem. Ruke su mi se tresle, ali osjećao sam olakšanje.
Nisam očekivao da će to pokrenuti lavinu. Ivana nije odgovorila ništa, ali nije ni došla. Prvi put nakon dugo vremena, Marija i ja smo ručali sami. Tišina je bila čudna, ali nekako oslobađajuća.
“Zvala sam mamu, ne javlja se,” rekla je Marija nakon što smo pojeli. “Čudno mi je to… uvijek bi barem poslala poruku.” Pogledala me sumnjičavo, ali nisam rekao ništa.
Sljedećih dana Ivana se povukla. Nije dolazila, nije zvala, nije slala poruke. Marija je postajala sve nervoznija. “Što ako joj se nešto dogodilo? Možda je bolesna?”
Ali onda, četvrtog dana, zazvonio je telefon. Ivana. Marija je razgovarala s njom dugo i tiho, a kad je spustila slušalicu, oči su joj bile crvene.
“Mama kaže da joj više nisam potrebna. Da sam odrasla žena i da trebam sama rješavati svoje probleme. Kaže da si joj ti poslao poruku s mog mobitela.”
Osjetio sam kako mi krv juri u lice. “Marija… nisam htio ništa loše. Samo sam želio malo mira za nas dvoje. Tvoja mama… ona nas guši.”
Marija me gledala dugo bez riječi. “Znaš li koliko mi znači njezina podrška? Znaš li koliko puta mi je pomogla kad si ti bio odsutan?” Glas joj je pucao.
“A znaš li ti koliko puta me ponizila pred tobom? Koliko puta si stala na njezinu stranu umjesto na moju?”
Tišina između nas bila je teža od svega što sam ikad osjetio.
Te noći nisam mogao spavati. Slušao sam Mariju kako plače u drugoj sobi i pitao se jesam li napravio najveću grešku u životu ili konačno učinio nešto za sebe.
Sljedećeg jutra Ivana je došla na vrata. Bez najave, bez osmijeha. Sjela je za stol i pogledala me ravno u oči.
“Dario, znaš li ti što znači biti muž mojoj kćeri? Znaš li što znači biti dio ove obitelji?”
“Znam samo da želim biti muž svojoj ženi, a ne djetetu koje treba vašu dozvolu za svaki korak,” odgovorio sam tiho.
Ivana je šutjela dugo, a onda ustala i otišla bez riječi.
Marija i ja smo ostali sami za stolom. “Možda si bio u pravu,” rekla je napokon. “Možda smo svi previše navikli na njezinu prisutnost. Ali nisi trebao lagati.”
Nisam imao odgovor. Samo sam sjedio i gledao kroz prozor.
Dani su prolazili, a odnosi su ostali napeti. Ivana se povukla iz našeg života više nego ikad prije. Marija i ja smo pokušavali pronaći novu ravnotežu, ali povjerenje između nas bilo je narušeno.
Ponekad se pitam jesam li mogao drugačije. Je li jedna mala laž vrijedna cijene koju sada plaćamo? Ili smo tek sada počeli živjeti svoj život?
Što vi mislite – gdje završava briga roditelja, a počinje gušenje tuđe sreće? I koliko daleko treba ići da zaštitiš svoj brak?