Povjerenje Slomljeno: Kako je Najam Kuće Mojoj Šogoru Zamalo Uništio Moju Obitelj
“Ne mogu vjerovati da si mi to napravio, Ivane!” vrištala je Sanja dok je lupila vratima spavaće sobe. Stajao sam u hodniku, držeći u ruci neplaćene račune i gledajući prema vratima iza kojih je nestala moja supruga. U tom trenutku, osjećao sam se kao da mi se cijeli svijet ruši pod nogama.
Sve je počelo prije godinu dana, kad je Sanjin brat, Dario, ostao bez posla u Zagrebu. Bio je to težak period za sve nas, ali posebno za njega. “Ivane, molim te, on nema gdje. Samo dok ne stane na noge,” molila me Sanja jedne večeri dok smo sjedili za kuhinjskim stolom. Pogledao sam je i znao da joj ne mogu reći ne. Dario je bio njezin brat, a ja sam želio biti dobar muž. “Dobro, neka useli. Ali neka plaća režije, barem toliko,” rekao sam tiho.
Prvih mjesec dana sve je bilo u redu. Dario je bio zahvalan, pomagao oko dvorišta, čak je i našoj kćeri Lani popravio bicikl. Ali onda su počeli stizati računi – neplaćeni. Prvo struja, pa voda, pa internet. Svaki put kad bih ga pitao za novac, imao je neki izgovor: “Znaš kako je sad s poslom… Samo još ovaj mjesec, brate.” Sanja me molila za strpljenje: “Daj mu vremena, Ivane. On je dobar čovjek.”
Ali vrijeme je prolazilo, a dugovi su rasli. Počeo sam osjećati gorčinu svaki put kad bih ga vidio kako sjedi pred televizorom s pivom u ruci. Jedne večeri, kad sam se vratio s posla, zatekao sam ga kako dovodi prijatelje na roštilj u naše dvorište bez da nas je pitao. Lana nije mogla učiti zbog buke, a ja sam osjećao kako mi puls raste.
“Dario, možeš li barem pitati prije nego što dovedeš društvo?” pitao sam ga mirno, ali glas mi je drhtao od bijesa.
“Ma opusti se, Ivane! Pa nismo više djeca. Kuća je velika, ima mjesta za sve,” odgovorio je s osmijehom koji me izluđivao.
Te noći nisam mogao spavati. Sanja je ležala okrenuta leđima i šutjela. Znao sam da ju boli što se svađamo zbog njezina brata, ali nisam mogao više šutjeti.
Sljedećih tjedana situacija se samo pogoršavala. Dario nije plaćao ništa, a kad sam ga pokušao ozbiljno suočiti, rekao mi je: “Ako ti smetam, reci odmah pa ću otići!” Ali znao sam da nema kamo. Sanja me molila da budem strpljiv još malo.
Jednog dana stiglo je pismo iz banke – opomena pred ovrhu zbog neplaćenih računa. Tada sam pukao. Ušao sam u dnevni boravak gdje su Dario i njegovi prijatelji gledali utakmicu.
“Dario, dosta! Ili plaćaš što duguješ ili izlaziš iz kuće!” viknuo sam pred svima.
Nastala je tišina. Dario me pogledao kao da sam ga izdao: “Znao sam da ti nikad nisam bio brat! Samo si čekao priliku da me izbaciš!”
Sanja je dotrčala iz kuhinje: “Ivane, što to radiš? Ne možeš ga izbaciti na ulicu!”
“Ne mogu više ovako! Zbog njega ćemo izgubiti sve što smo gradili!” odgovorio sam kroz suze.
Te noći Sanja nije spavala kraj mene. Lana je plakala jer nije razumjela zašto se mama i tata svađaju. Dario je otišao sljedeći dan bez riječi, ostavljajući iza sebe nered i dugove.
Nakon toga ništa više nije bilo isto. Sanja mi nije mogla oprostiti što sam izbacio njezina brata. Ja joj nisam mogao oprostiti što me stavila u tu situaciju. Počeli smo živjeti kao stranci pod istim krovom.
Moji roditelji su govorili: “Nikad ne miješaj obitelj i novac.” Nisam ih slušao jer sam vjerovao da ljubav i povjerenje mogu sve pobijediti. Ali sada znam koliko duboko može boljeti kad te izdaju oni kojima najviše vjeruješ.
Ponekad sjedim sam u kuhinji i gledam stare slike s obiteljskih okupljanja. Pitam se gdje smo pogriješili. Je li vrijedilo žrtvovati mir svoje obitelji zbog tuđe nesreće? Ili sam trebao biti čvršći od početka?
Možda ste i vi imali sličnu situaciju? Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li obitelj uvijek na prvom mjestu – ili ponekad moramo misliti i na sebe?