Povratak u selo: Četrnaest godina kasnije, lice u lice s prošlošću
“Zašto si se vratio, Damire? Što tražiš ovdje nakon toliko godina?” Majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok su joj ruke drhtale iznad šalice kave. Pogledala me onim istim očima koje su me ispraćale kad sam odlazio, pun bijesa i tuge. Nisam znao što da joj odgovorim. Možda ni sam nisam znao zašto sam došao. Možda sam samo želio vidjeti je li vrijeme zaista izliječilo sve rane, ili su one postale još dublje.
Selo je bilo isto, ali ljudi nisu. Ili možda jesu, samo su se njihove maske promijenile. Hodao sam starom cestom prema kući, a svaki kamen podsjećao me na djetinjstvo, na dane kad smo brat Emir i ja trčali prema rijeci, smijali se i sanjali o bijegu. Sada je Emir bio daleko, u Njemačkoj, a ja sam bio onaj koji se vratio.
“Nisi trebao dolaziti bez najave,” nastavila je majka, pokušavajući sakriti suze. “Tvoj otac… znaš da mu nije lako.”
Otac je sjedio u dnevnoj sobi, gledao kroz prozor kao da će mu netko doći s vijestima koje čeka cijeli život. Nije me ni pogledao kad sam ušao. Samo je promrmljao: “Dobro si došao. Ako misliš ostati, ima posla oko štale.”
Tako je to kod nas – emocije se ne izgovaraju, nego se prešućuju ili pretvaraju u posao. Sjeo sam za stol, gledao majku kako reže kruh i pitao se gdje je nestala ona toplina koju sam pamtio iz djetinjstva.
Navečer sam izašao na zrak. Selo je mirisalo na vlagu i drva. Na kapiji me čekala Lejla. Srce mi je preskočilo kad sam je ugledao. Bila je to ona ista Lejla zbog koje sam prije četrnaest godina otišao – ona koju sam volio više od svega, ali kojoj nisam mogao oprostiti izdaju.
“Damire…” tiho je rekla, kao da izgovara molitvu.
“Lejla… Što radiš ovdje?”
“Čula sam da si se vratio. Morala sam te vidjeti.”
Stajali smo jedno nasuprot drugome, a između nas su stajale godine šutnje i neizgovorenih riječi.
“Zašto si otišao bez pozdrava?” pitala je.
Nisam mogao odgovoriti. Kako joj objasniti da nisam mogao podnijeti pogled njezinih očiju nakon što sam saznao za nju i mog brata? Kako joj reći da sam svaki dan proklinjao sebe što nisam ostao boriti se za nas?
“Nisam mogao… Nisam znao kako oprostiti,” šapnuo sam.
Lejla je spustila pogled. “Znaš li da imam sina? Zove se Adnan. Ima trinaest godina.”
Osjetio sam kako mi srce staje. “Je li… moj?”
Pogledala me ravno u oči. “Ne znam, Damire. Nikad nisam bila sigurna. Ali željela sam da znaš.”
Te noći nisam spavao. U glavi su mi se vrtjele slike prošlosti – otac koji viče na mene jer nisam dovoljno dobar, majka koja plače zbog svađe između Emira i mene, Lejla koja odlazi niz cestu dok joj suze teku niz lice.
Sljedećih dana pokušavao sam pronaći mir u svakodnevnim poslovima – hranio sam stoku, popravljao ogradu, razgovarao s komšijama koji su me gledali s mješavinom znatiželje i sažaljenja.
Jednog jutra otac mi je prišao dok sam cijepao drva.
“Znaš li ti što znači oprostiti?” upitao me iznenada.
Slegnuo sam ramenima.
“Oprostiti znači pustiti prošlost da ode. Ja to nikad nisam znao. Zato smo svi ovdje nesretni. Ti, ja, tvoja majka… Emir. Svi nosimo svoje rane kao ordenje, a nitko nema hrabrosti priznati da boli.”
Gledao sam ga i prvi put shvatio koliko je star i umoran.
Te večeri otišao sam do Lejline kuće. Adnan je sjedio na stepenicama i gledao me znatiželjno.
“Jesi li ti onaj što je bio u Zagrebu?” pitao me.
Naslonio sam se na ogradu i nasmiješio mu se.
“Jesam. A ti si Adnan?”
Klimnuo je glavom.
Lejla je izašla iz kuće i stala kraj sina.
“Damire… Ako želiš razgovarati, možemo prošetati do rijeke kao nekad.”
Šetali smo uz obalu šuteći. Onda je Lejla rekla:
“Znam da nikad neće biti kao prije. Ali možda možemo pokušati biti prijatelji. Zbog Adnana… zbog nas svih.”
Osjetio sam kako mi teret pada s ramena. Prvi put nakon toliko godina osjećao sam nadu.
Vratio sam se kući kasno te večeri i zatekao majku kako sjedi za stolom s očima punim suza.
“Oprosti mi, sine,” šapnula je. “Što te nisam znala zaštititi od svega ovoga… Što sam šutjela kad si trebao riječ utjehe.”
Zagrlio sam je i osjetio kako se zidovi između nas ruše.
Dani su prolazili, a ja sam polako učio opraštati – sebi, Lejli, ocu, svima koji su me povrijedili ili koje sam ja povrijedio.
Sada sjedim na klupi ispred kuće i gledam zalazak sunca nad selom koje mi je uzelo toliko toga, ali mi je dalo priliku za novi početak.
Pitam se – može li čovjek zaista pobjeći od prošlosti ili ju mora prihvatiti da bi mogao živjeti? Bi li vi imali snage oprostiti onima koji su vas najviše povrijedili?