Poziv koji je razorio obitelj: Kad dom postane bojno polje

“Zar stvarno misliš da je u redu da živite ovdje besplatno?” otac je podigao glas, a majka je šutjela, gledajući u stolnjak kao da će joj on dati odgovore. Lena me stisnula za ruku ispod stola, njezini prsti hladni i napeti. U tom trenutku, srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam mogao vjerovati da razgovaramo o novcu, ne o tome kako nam je, ne o tome kako nam mogu pomoći dok tražimo stan, već o tome koliko ćemo im plaćati za svaku noć pod njihovim krovom.

Sve je počelo prije tri mjeseca. Lena i ja smo ostali bez stana jer nam je vlasnik dao otkaz zbog prodaje. Bili smo iscrpljeni od stalnog seljakanja po Zagrebu, cijene najma su bile sulude, a ja sam tek dobio novi posao u jednoj IT firmi na probnom roku. Lena je radila u vrtiću na pola radnog vremena. Moji roditelji, Marija i Željko, pozvali su nas da dođemo kod njih u Sesvete dok ne stanemo na noge. “Obitelj je tu kad je najteže,” govorila je mama. Povjerovao sam joj.

Prvih tjedan dana bilo je gotovo idilično. Mama je kuhala naše omiljene ručkove, otac bi navečer pričao viceve, a Lena i ja smo osjećali olakšanje što nismo pod stresom zbog najamnine. No, ubrzo su se stvari počele mijenjati. Otac je postajao sve nervozniji kad bi kasnili na večeru, mama je prigovarala što Lena ne pomaže dovoljno oko kuće. Počeli su nas podsjećati da “nije lako hraniti još dvoje odraslih ljudi”.

Jedne večeri, dok smo gledali Dnevnik, otac je iznenada prebacio kanal i rekao: “Tomislave, moramo razgovarati.” Lena i ja smo se pogledali. “Znate i sami koliko su cijene otišle gore. Struja, voda, hrana… Ne možemo vas više uzdržavati. Očekujemo da sudjelujete u troškovima – 300 eura mjesečno.”

Osjećao sam se kao da me netko ošamario. Lena je pocrvenjela od srama. “Ali… nismo znali da vam je toliko teško,” promucala je. Otac je odmahnuo rukom: “Nije stvar u tome, nego u principu. Svi moramo nešto dati.”

Te noći Lena nije mogla zaspati. “Tomislave, osjećam se kao uljez. Kao da nas ne žele ovdje.” Nisam znao što reći. Znao sam da moji roditelji nisu bogati, ali nisam očekivao ovakvu hladnoću.

Sljedećih dana napetost je rasla. Mama je prestala kuhati za nas, Lena je sama prala naše stvari i čistila sobu. Otac bi mi dobacivao: “Kad ćeš već jednom pronaći pravi stan?” Počeo sam raditi prekovremeno samo da budem što manje doma.

Jednog popodneva došla je moja sestra Ivana s mužem Damirom i njihovo dvoje djece. Ivana me povukla u stranu: “Znaš li ti koliko su mama i tata dali meni kad sam bila u problemima? Ni kune nisu tražili natrag! Zašto vas sada ovako tretiraju?” Slegnuo sam ramenima, osjećajući se još jadnije.

Lena je sve teže podnosila situaciju. Počela je izbjegavati zajedničke obroke, zatvarala se u sobu s knjigom ili slušalicama na ušima. Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko računa za vodu, Lena mi je rekla: “Ne mogu više ovako. Ili ćemo otići ili ću poludjeti.” Osjetio sam kako mi se tlo izmiče pod nogama.

Pokušao sam razgovarati s roditeljima. “Mama, tata… Zar vam nije stalo do nas? Zar vam novac znači više od obitelji?” Otac me pogledao s gorčinom: “Ti si već odavno otišao iz ove kuće, Tomislave. Sada si gost. Gost plaća svoj boravak.” Majka je tiho dodala: “I nama nije lako gledati vas tako izgubljene… Ali ne možemo drugačije.” Osjetio sam kako mi suze naviru u oči.

Te noći Lena i ja smo donijeli odluku – moramo otići, makar spavali kod prijatelja ili u podstanarskoj sobici bez prozora. Spakirali smo stvari u tišini. Mama nas je ispratila bez riječi, otac nije ni izašao iz dnevne sobe.

Prvih nekoliko dana kod prijatelja Ane osjećali smo olakšanje, ali i tugu koja nas je prožimala do kostiju. Lena me grlila noću dok sam razmišljao gdje smo pogriješili. Jesmo li trebali više pomoći roditeljima? Jesmo li previše očekivali?

Danas, mjesec dana kasnije, još uvijek nemam odgovore. S roditeljima ne razgovaram; Ivana mi šalje poruke podrške, ali ni ona ne zna kako popraviti ovu pukotinu.

Ponekad se pitam – što znači biti obitelj? Je li novac vrijedan toga da izgubimo jedni druge? Može li se povjerenje ikada vratiti kad jednom pukne?