Prebrzo za unuke? Što ti je na pameti!
“Prebrzo za unuke! Što ti je na pameti, Alma?” njezin glas je odjeknuo kroz cijelu dvoranu restorana, kao da je netko razbio kristalnu čašu. Svi su zastali s vilicama u zraku, a ja sam osjetila kako mi obrazi gore. Stajala sam iza recepcije, u svojoj urednoj uniformi, pokušavajući zadržati osmijeh dok su gosti šaptali i gledali prema meni.
Moja svekrva, gospođa Ljiljana, uvijek je imala potrebu biti najglasnija u prostoriji. Nije joj bilo dovoljno što je moj muž Dario i ja radimo po cijele dane da bismo otplatili kredit za mali stan u Novom Zagrebu; sada joj je smetalo i to što smo odlučili proširiti obitelj. “Zar ne vidiš da još niste ni kredit otplatili? Da Dario još uvijek radi dva posla? Alma, nisi ni tridesetu dočekala!” nastavila je, a meni su ruke drhtale dok sam pokušavala pronaći pravu riječ.
Dario je sjedio za stolom s njegovim ocem i sestrom Ivanom. Pogledao me očima punim isprike, ali nije rekao ništa. U tom trenutku sam znala da sam sama. Gosti su šutjeli, neki su se pravili da ne čuju, drugi su uživali u drami. Moja mama, koja je sjedila u kutu sale, stisnula je usne i pogledala u pod. Znala sam da joj je teško gledati me kako me ponižavaju pred svima.
“Ljiljana, molim te…” pokušala sam tiho, ali ona me prekinula mahanjem ruke. “Ne moli ti mene ništa! Prvo nauči kako se vodi domaćinstvo pa onda razmišljaj o djeci!”
Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Sve što sam željela bilo je da nas podrže. Dario i ja smo dugo razgovarali o tome. Nije bilo lako donijeti odluku o djetetu kad znaš da nisi financijski siguran, ali ljubav koju smo osjećali bila je jača od straha. Željela sam dijete više od svega, a sada sam osjećala kao da mi netko otima pravo na sreću.
Nakon večere, dok su gosti polako odlazili, Ljiljana mi je prišla. “Alma, ja samo želim najbolje za vas. Znaš li koliko je teško podizati dijete bez novca? Ja sam prošla rat, glad, nemaštine… Ne želim da ti patiš kao što sam ja patila.”
“Ali Ljiljana, vremena su se promijenila. Dario i ja ćemo se snaći. Ne tražimo ništa od vas osim podrške,” odgovorila sam drhtavim glasom.
“Podrška? Podrška nije samo tapšanje po ramenu! Podrška je kad te netko spriječi da napraviš glupost!” rekla je i okrenula se prema izlazu.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao pored mene, šutio je dugo prije nego što je progovorio: “Znaš da te volim, ali mama ima pravo – teško nam je. Možda bismo trebali pričekati još koju godinu?”
Osjetila sam kako mi se srce slama. “Dario, zar stvarno misliš da ćemo ikada imati savršene uvjete? Uvijek će biti neki problem – posao, novac, stan… Ali ljubav nije problem!”
On je uzdahnuo i okrenuo se na drugu stranu. Osjećala sam se izdano. Nisam znala kome se mogu povjeriti. Sljedećih dana na poslu svi su me gledali s mješavinom sažaljenja i znatiželje. Čak mi je i šefica Jasmina prišla: “Alma, nemoj uzimati k srcu što ti svekrva govori. Znaš kakvi su ljudi ovdje – svi misle da imaju pravo miješati se u tuđe živote.”
Ali nije bilo lako zaboraviti. Svaki put kad bih vidjela trudnicu ili dijete na ulici, srce bi mi preskočilo od tuge i želje. Počela sam izbjegavati obiteljske ručkove i druženja s Darijevom obitelji. Mama me pokušavala utješiti: “Dijete moje, uvijek će biti onih koji misle da znaju bolje od tebe. Ali ti znaš što želiš. Samo ti možeš odlučiti kad je pravo vrijeme za tvoju sreću.”
Jednog dana Dario me dočekao s buketom cvijeća nakon posla. “Razmišljao sam… Možda si ti ipak u pravu. Možda nikad nećemo imati sve savršeno posloženo, ali imamo jedno drugo. I to je dovoljno za početak.” Suze su mi potekle niz lice dok sam ga grlila.
Ali Ljiljana nije odustajala tako lako. Kad smo joj rekli da ipak planiramo dijete, počela je ignorirati moje poruke i pozive. Na Božićnom ručku sjedila je preko puta mene i cijelo vrijeme pričala s Ivanom o tome kako mladi danas ništa ne znaju o životu.
Nakon nekoliko mjeseci ostala sam trudna. Bila sam presretna, ali istovremeno i uplašena zbog reakcije obitelji. Kad smo objavili vijest, Ljiljana nije rekla ni riječ – samo je ustala od stola i otišla iz stana.
Prolazili su tjedni u napetosti i šutnji. Dario je pokušavao razgovarati s njom, ali ona bi svaki put promijenila temu ili ga prekinula. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji.
Jednog dana došla sam kod nje s poklonom – malim pletenim papučicama koje sam sama napravila. Sjela sam nasuprot nje i rekla: “Ljiljana, znam da si prošla puno toga u životu i da želiš najbolje za nas. Ali ovo dijete će imati ljubavi više nego što možeš zamisliti. I treba baku koja će ga voljeti, a ne suditi njegovoj mami.”
Pogledala me dugo bez riječi, a onda su joj oči zasuzile prvi put otkad je sve počelo. “Možda si ti hrabrija nego što sam ja ikad bila,” šapnula je.
Danas držim svog sina Leona u naručju dok pišem ove riječi. Ljiljana ga ljulja na kauču i pjeva mu uspavanku koju je pjevala Dariju kad je bio mali.
Ponekad se pitam: Zašto nam treba toliko vremena da shvatimo koliko su ljubav i podrška važni? Zašto dopuštamo strahu da nam diktira život? Što biste vi učinili na mom mjestu?