Razvod koji boli: Kad ljubav postane teret
“Ne mogu više, Ana!” povikao sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi bile znojne kao da sam upravo istrčao maraton. Stajao sam nasred dnevnog boravka, dok je ona sjedila na rubu kauča, stisnutih šaka i pogleda prikovanog za pod. U tom trenutku, sve što sam godinama potiskivao, eksplodiralo je iz mene.
“Šta ne možeš više, Damire? Da me gledaš? Da trpiš ovo što jesmo?” Ana je podigla glavu, oči su joj bile crvene od suza koje je pokušavala zadržati. U tom pogledu bilo je toliko boli i straha da sam poželio povući sve riječi natrag. Ali znao sam da više nema povratka.
Imam trideset pet godina i deset godina braka iza sebe. Kad smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu, Ana je bila ona djevojka koja uvijek pomaže svima, uvijek nasmijana, uvijek puna energije. Ja sam bio povučen, nesiguran, ali ona me izvukla iz moje ljušture. Vjenčali smo se mladi, puni snova o zajedničkom životu. Prvih nekoliko godina bilo je lijepo – zajednički izleti na more kod njezinih u Makarsku, večeri uz vino i smijeh s prijateljima. Onda su došla djeca – prvo Luka, pa dvije godine kasnije mala Ema.
S vremenom su se stvari počele mijenjati. Ana je ostala bez posla kad se zatvorila njezina firma. Ja sam radio dva posla da pokrijemo kredite za stan i auto. Ona je postajala sve tiša, povlačila se u sebe. Počela je patiti od nesanice, često bi plakala noću kad bi mislila da spavam. Pokušavao sam razgovarati s njom, ali svaki put bi me samo pogledala i rekla: “Sve je u redu, Damire. Samo sam umorna.”
Godinama sam nosio teret naše obitelji na leđima. Nisam imao vremena za sebe, za prijatelje, za hobije. Sve se svelo na posao-kuća-djeca-problemi. Ana je postala ovisna o meni – nisam mogao otići ni na kavu s kolegom bez da me zove i pita kad ću doći kući. Počeo sam osjećati gušenje, kao da mi netko polako steže omču oko vrata.
Prije dvije godine upoznao sam Ivanu na seminaru u Splitu. Bila je duhovita, ambiciozna i puna života – podsjetila me na Anu kakva je nekad bila. Počeli smo se dopisivati, a kasnije i viđati kad god bih bio na putu zbog posla. Nikad nisam prešao granicu – barem ne fizički – ali emocionalno jesam. Znao sam da varam Anu već samom činjenicom što tražim utjehu kod druge žene.
“Znaš li ti koliko mi značiš?” pitala me Ivana jednom dok smo šetali uz more. “Ali ne želim biti razlog zbog kojeg ćeš uništiti svoju obitelj.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Vratio sam se kući i gledao Anu kako pokušava složiti večeru dok joj ruke drhte od nervoze jer Ema opet plače zbog zadaće iz matematike, a Luka viče iz sobe jer mu internet ne radi. Pogledao sam tu ženu koju sam nekad volio više od svega i shvatio da više ne osjećam ništa osim sažaljenja i grižnje savjesti.
“Ana, moramo razgovarati,” rekao sam jedne večeri dok su djeca spavala.
“Opet? O čemu sad?” upitala je umorno.
“Ne mogu više ovako. Osjećam se kao da živimo zajedno samo zato što moramo, ne zato što želimo.”
Nije ništa rekla. Samo je sjela na pod i počela plakati kao dijete.
Tjednima sam skupljao hrabrost da joj kažem ono što me mučilo: želim razvod. Ali svaki put kad bih pogledao njezino lice, sjetio bih se svih onih trenutaka kad smo bili sretni – prvog poljupca na Jarunu, noći kad smo zajedno gledali zvijezde na krovu njezine zgrade, rođenja naše djece.
Moji roditelji su razvedeni – otac je otišao kad sam imao deset godina i nikad se nije vratio. Znam koliko to može slomiti dijete. Bojim se da će Luka i Ema mrziti mene kao što sam ja mrzio svog oca.
Ana je počela gubiti volju za životom. Više nije izlazila iz stana osim kad mora po djecu ili u trgovinu. Prijateljice su joj se udaljile jer nije imala snage ni za kavu ni za razgovor. Ja sam bio njezin jedini oslonac – a ja sam želio pobjeći.
“Damire, ako odeš… ja ne znam što ću sa sobom,” rekla mi je jedne noći dok smo ležali u mraku.
“Ana… ne mogu živjeti ovako više. Ne želim biti tvoj čuvar nego tvoj partner,” odgovorio sam tiho.
“A djeca? Šta će biti s njima? Hoćeš li ih ostaviti kao što je tvoj otac ostavio tebe?”
Te riječi su me pogodile ravno u srce.
Počeo sam odlaziti psihologu jer više nisam znao kako dalje. Psihologinja mi je rekla: “Damire, ne možete biti odgovorni za tuđu sreću cijeli život. Ako ste vi nesretni, to će osjetiti i vaša djeca.” Ali kako to objasniti Ani? Kako joj reći da mora pronaći snagu u sebi?
Jedne večeri došao sam kući kasno s posla i zatekao Anu kako sjedi u mraku s bocom vina u ruci.
“Znaš šta? Možda bi nam svima bilo bolje da mene nema,” prošaptala je.
Sjeo sam kraj nje i zagrlio je kao nekad davno.
“Ana, molim te… potraži pomoć. Ne mogu ti pomoći ako sama ne želiš sebi pomoći.”
Nakon tog razgovora pristala je otići psihologu. Počela je polako vraćati dio sebe koji je izgubila godinama prije. Ja sam joj bio podrška koliko sam mogao, ali znao sam da moram donijeti odluku zbog sebe – i zbog naše djece.
Nakon nekoliko mjeseci terapije Ana mi je rekla: “Možda si u pravu. Možda nam treba razmak da oboje shvatimo tko smo bez ovog braka koji nas guši.”
Dogovorili smo se oko svega – djeca će biti s njom tijekom tjedna, ja vikendom. Bit će teško, ali barem više ne živimo u laži.
Ponekad noću ležim budan i pitam se: Jesam li kukavica što nisam ostao? Ili hrabar što sam otišao? Može li čovjek biti odgovoran za tuđu sreću cijeli život? Što biste vi učinili na mom mjestu?