Rekla sam svom sinu da obuzda ambicije svoje žene. Ili će vidjeti što sam sve sposobna učiniti.
“Dario, ili ćeš ti njoj objasniti gdje su granice, ili ću ja!” viknula sam, glas mi je podrhtavao, a ruke su mi se tresle dok sam stajala nasred dnevnog boravka. Amela je sjedila na kauču, prekriženih ruku, s onim svojim pogledom koji mi je uvijek govorio da me ne shvaća ozbiljno. Dario je šutio, gledao u pod, kao da traži rupu u koju bi mogao propasti.
Nisam ovako zamišljala svoju starost. Kad sam prije dvije godine odlučila dati im ključeve kuće u Dugom Selu, vjerovala sam da činim pravu stvar. “Mama, bit ćemo ti zahvalni do kraja života,” rekao mi je tada Dario, a Amela je sramežljivo klimnula glavom. Imali su tada malu Lejlu, tek rođenu, a ja sam još radila kao medicinska sestra u KBC-u Rebro. Imala sam dovoljno novca za sebe, a njima je trebalo više prostora. Moj muž, Dragan, umro je prije pet godina i kuća je bila prevelika za mene samu.
Prvih nekoliko mjeseci sve je bilo idilično. Amela je kuhala ručkove, Dario bi mi pomagao oko vrta, a mala Lejla bi trčkarala po dvorištu. No, onda su počele sitne promjene. Prvo su promijenili zavjese bez da me pitaju. Onda su izbacili moj stari ormar iz spavaće sobe. “Mama, to je staro i ružno,” rekla mi je Amela. “Treba nam više mjesta za naše stvari.” Prešutjela sam, iako me boljelo.
Ali kad sam jednog dana došla kući i zatekla radnike kako ruše zid između kuhinje i blagovaonice, nisam mogla ostati mirna. “Tko vam je dao dopuštenje za ovo?” pitala sam kroz suze. Amela je samo slegnula ramenima: “Pa to je sad i naša kuća, zar ne? Dario je rekao da si ti rekla da možemo uređivati kako želimo.”
Dario se povukao u sebe. Sve češće bi ostajao duže na poslu, a kad bi došao kući, izbjegavao bi razgovor sa mnom. Počela sam osjećati da više nisam dobrodošla u vlastitom domu. Amela je donosila odluke bez mene – od toga što će se kuhati do toga tko će dolaziti u goste. Jednom prilikom sam zatekla njezinu sestru Elmu kako prekopava po mojim stvarima u podrumu.
“Što radiš s mojim kutijama?” upitala sam oštro.
Elma se nasmijala: “Ma Amela mi je rekla da mogu uzeti što mi treba. Ovdje ima toliko starih stvari…”
Te večeri nisam mogla zaspati. Srce mi je lupalo kao ludo. Sjetila sam se svog Dragana i kako smo zajedno gradili ovu kuću ciglu po ciglu, odricanjem i mukotrpnim radom. Sve što smo imali ostavili smo Dariju – ali nisam mislila da će to značiti da ću ja postati višak.
Jednog dana sam došla s posla i zatekla Amelu kako razgovara s agentom za nekretnine.
“Što se događa ovdje?” upitala sam sumnjičavo.
Amela me pogledala ravno u oči: “Razmišljamo o prodaji kuće i kupnji stana bliže centru Zagreba. To bi nam svima olakšalo život.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
“Ovo nije samo vaša kuća! Ja još uvijek ovdje živim!” povikala sam.
Dario je došao iz druge sobe, zbunjen i pospan: “Mama, molim te, nemoj praviti scenu… Amela samo razmišlja unaprijed.”
“Unaprijed? A gdje sam ja u toj priči? Gdje su moji osjećaji? Gdje su uspomene?”
Nakon tog dana više ništa nije bilo isto. Počela sam izbjegavati vlastiti dom. Ostajala bih duže na poslu, odlazila kod susjede Mirele na kavu samo da ne gledam kako mi život nestaje pred očima.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u svojoj sobi, čula sam Amelu kako priča na telefon:
“Ma ona će uskoro ionako otići u dom ili kod sestre u Osijek… Ne brini se, sve ćemo srediti.”
Tada sam shvatila – ako se ne zauzmem za sebe sada, nikad više neću imati priliku.
Sutradan sam pozvala Darija na razgovor.
“Sine, moramo razgovarati kao odrasli ljudi,” rekla sam tiho.
Sjeo je preko puta mene, nervozno lupkajući prstima po stolu.
“Dario, ja tebe volim najviše na svijetu. Sve što imam – tvoje je. Ali ovo što se događa… Ne mogu više šutjeti. Tvoja žena me gura iz mog doma. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući! Ako ti ne možeš postaviti granice, ja ću morati poduzeti nešto drastično.”
Pogledao me tužno: “Mama… Ne znam što da radim. Amela ima svoje planove… Ja samo želim mir u kući.”
“Mir? A što je sa mnom? Zar ja nisam dio te kuće? Zar moje mišljenje ništa ne znači?”
Te noći nisam spavala ni minute. Razmišljala sam o svemu što bih mogla izgubiti – ali i o tome koliko sam već izgubila.
Sljedećeg dana otišla sam kod odvjetnice Jasne. Objasnila sam joj situaciju i pitala što mogu učiniti.
“Gospođo Ljiljana,” rekla mi je ozbiljno, “imate pravo zaštititi svoj dom i svoje dostojanstvo. Niste dužni nikome ništa prepustiti ako vas to uništava kao osobu.”
Vratila sam se kući odlučna kao nikad prije.
Kad su Dario i Amela sjeli za stol, izvadila sam papire koje mi je Jasna pripremila.
“Ovo su moji uvjeti,” rekla sam mirno ali čvrsto. “Ili ćete poštovati mene i moj dom – ili ćete tražiti drugi krov nad glavom.”
Amela je pobjesnila: “Ti si sebična! Sve mora biti po tvome!”
Pogledala sam je ravno u oči: “Možda jesam sebična – ali barem znam cijeniti ono što imam i tko sam bila prije nego ste vi došli ovdje.”
Dario je šutio, ali vidjela sam suze u njegovim očima.
Ne znam kako će sve završiti. Možda ću izgubiti sina na neko vrijeme, možda će Amela otići i povesti Lejlu sa sobom. Ali znam jedno – više neću dopustiti da me netko gazi u mom vlastitom domu.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam im dala toliko slobode? Je li ljubav prema djeci opravdanje da zaboravimo sami sebe? Što biste vi učinili na mom mjestu?