Ružičasti šal – Dan kad je sve puklo

“Gdje si bio cijelu noć, Damire?” Moj glas je drhtao, a ruke su mi bile hladne kao led dok sam stajala nasred dnevnog boravka, još uvijek u pidžami. Damir je samo slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Ne mogu više ovako, Ivana. Gušiš me. Sve me guši.” Njegove riječi su odzvanjale u mojoj glavi kao udarci čekića. Prije nego što sam uspjela išta reći, pokupio je jaknu i izašao. Vrata su se zalupila za njim, a ja sam ostala stajati, ukočena, s osjećajem da mi se tlo izmaklo pod nogama.

Tog jutra, dok je moj sin Leon još spavao, sjela sam na rub kreveta i gledala u prazno. U našoj maloj kuhinji mirisala je kava koju nitko nije popio. Telefon je zazvonio – bila je to mama. “Ivana, što se događa? Susjeda je rekla da je Damir otišao sinoć…” Glas joj je bio pun brige, ali i one poznate osude koju sam osjećala cijeli život. “Mama, ne mogu sad…” prekinula sam je i spustila slušalicu.

Danima nakon toga Damira nije bilo. Nije se javljao, nije pitao za Leona. Svi su imali nešto za reći – sestra Marija mi je predbacivala da sam previše zahtjevna, otac je šutio i gledao kroz mene kao kroz prozor. “Znaš ti dobro što si napravila,” rekla mi je jednom prilikom tetka Ljiljana dok smo sjedile za stolom na nedjeljnom ručku. “Muškarci ne odlaze tek tako.”

Svaki dan bio je borba – posao u knjižnici, Leonove zadaće, računi koji su se gomilali. Navečer bih sjedila sama u Leonovoj sobi dok je on spavao i gledala njegove crteže na zidu. Jedan od njih bio je crtež nas troje – svi smo se držali za ruke, a iznad nas veliko sunce. Suze su mi klizile niz lice.

Jednog jutra, dok sam žurila na posao, Leon mi je pružio ružičasti šal. “Mama, nosi ovo danas. Da te grije kad nisi s nama.” Taj šal sam dobila od bake Ankice kad sam bila mala – bio je topli podsjetnik na djetinjstvo i sigurnost koju sam tada osjećala.

Tog dana u knjižnici naišla sam na staru prijateljicu iz srednje škole, Selmu. “Ivana! Gdje si nestala? Čujem da ti nije lako…” Pogledala me s iskrenom tugom u očima. Nisam znala što reći pa sam samo slegnula ramenima. “Znaš, i meni je muž otišao prije dvije godine. Mislila sam da neću preživjeti, ali evo me…”

Nakon posla sjela sam s njom na kavu. Pričale smo satima o svemu što nas boli, o tome kako ljudi misle da znaju sve o tuđim životima. “Najgore je kad te vlastita obitelj krivi za nešto što nisi mogla spriječiti,” rekla sam tiho. Selma me primila za ruku: “Ivana, moraš se boriti za sebe. Nitko drugi to neće učiniti umjesto tebe.”

Te večeri vratila sam se kući kasno. Leon me dočekao budan, zabrinutog lica. “Mama, hoće li tata doći kući?” Sagnula sam se do njega i zagrlila ga čvrsto. “Ne znam, zlato… Ali ja ću uvijek biti tu za tebe.” Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića.

Sljedećih tjedana nosila sam ružičasti šal svaki dan – postao je moj štit protiv pogleda susjeda i šaputanja iza leđa. Na poslu su me kolegice gledale sažaljivo, ali više nisam spuštala glavu. Počela sam volontirati u udruzi za pomoć samohranim majkama; tamo sam upoznala Mirelu iz Travnika koja je prošla sličnu priču. “Znaš li koliko nas ima?” pitala me jednom dok smo dijelile letke na tržnici u Sarajevu. “Svaka od nas ima svoj ružičasti šal – nešto što nas podsjeća da vrijedimo više nego što drugi misle.”

Jedne subote došla sam kod roditelja po Leona. Otac me dočekao na vratima: “Ivana, moramo razgovarati.” Sjeli smo u dnevnu sobu gdje su zidovi bili puni starih fotografija – mama i tata na moru u Makarskoj, ja i Marija u narodnim nošnjama iz djetinjstva.

“Znaš… nisam znao kako ti pomoći,” rekao je tiho. “Ali vidim da si jača nego što sam mislio.” Pogledala sam ga kroz suze – prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da me vidi.

Navečer sam sjedila na balkonu s Leonom u krilu, omotana ružičastim šalom. Gledali smo svjetla grada i slušali zvukove tramvaja u daljini.

“Mama,” šapnuo je Leon, “hoće li sve biti dobro?”

Poljubila sam ga u kosu i odgovorila: “Ne znam, ali znam da ćemo pokušati zajedno.”

Ponekad se pitam – koliko nas hoda ovim ulicama s nevidljivim teretom na leđima? Koliko nas nosi svoj ružičasti šal kao znak da nismo odustale? Možda baš danas netko treba čuti ovu priču.