S koferom u ruci i djecom uz sebe: Početak mog novog života usred noći

“Ajla, probudi se!” šapnula sam drhteći, dok sam tresla njeno malo rame. “Moramo ići. Sada.” U polumraku naše sobe, dok je vani kiša lupala po prozoru, osjećala sam kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Lejla je otvorila oči, zbunjena, a njen mlađi brat Tarik još je spavao, sklupčan uz stari plišani medvjedić. Nisam imala vremena za objašnjenja. U hodniku sam već čula kako se Semir prevrće po kauču, mrmljajući nešto nerazgovijetno. Zgrabila sam kofer koji sam danima krišom pakovala, ubacila nekoliko komada odjeće, dječje cipele i onu sliku s mora iz Neuma – jedini dokaz da smo nekad bili sretni.

“Mama, gdje idemo?” pitala je Ajla tiho, dok sam joj navlačila jaknu.

“Na sigurno, dušo. Samo budi tiha.”

Nisam znala gdje ćemo završiti. Znam samo da više nisam mogla ostati. Semir je bio dobar čovjek – barem su svi tako mislili. U džamiji bi ga svi pozdravljali, na poslu su ga cijenili. Ali kad bi se vrata našeg stana zatvorila, pretvarao se u nekog drugog. Prvo su to bile riječi – uvrede, prijetnje, psovke. Onda su došle šake. Prvi put kad me udario, plakala sam cijelu noć, moleći Boga da se promijeni. Drugi put sam šutjela zbog djece. Treći put… Treći put sam shvatila da ako ostanem, možda neću preživjeti.

Te noći nisam imala plan. Samo želju da pobjegnem. I tako smo izašli iz stana na trećem spratu u Sarajevu, spuštajući se niz stepenice kao lopovi. Kiša nas je natopila do kože dok smo čekali tramvaj kod Skenderije. Tarik je plakao od hladnoće, a Ajla me gledala onim velikim očima punim straha i povjerenja.

Prva stanica bila je kod moje sestre Mirele na Ilidži. Otvorila nam je vrata u pidžami, zbunjena i pospana.

“Šta se desilo? Zašto ste ovako došli?”

Nisam imala snage za laži.

“Semir… opet. Ne mogu više, Mirela. Molim te, pusti nas da ostanemo par dana.”

Mirela je bila šokirana. “Ajla, idi kod Amara u sobu. Tarik nek legne kraj tebe. Ajde.” Kad su djeca otišla, sjela je nasuprot mene i gledala me dugo.

“Znaš šta će reći mama? Znaš šta će reći komšiluk?”

Samo sam klimnula glavom. Znala sam sve to već napamet.

“Nije me briga više šta će reći”, prošaptala sam kroz suze.

Sljedećih dana osjećala sam se kao duh. Mirela mi je dala staru trenerku i šalicu čaja, ali njene riječi su bile hladne: “Ne možeš ovdje zauvijek ostati. Moraš nešto smisliti.” Majka mi nije ni odgovorila na poziv. “Sama si birala svog muža”, rekla mi je kasnije preko telefona. “Nije brak igračka.” Otac je samo šutio.

Tražila sam posao svuda – u pekari kod Avde na Čengić Vili, u trgovini kod Senade, čak i kao čistačica u školi gdje su išla moja djeca. Svugdje isto: “Imate li iskustva?”, “Imate li preporuku?”, “Možda drugi mjesec…” Novca nije bilo dovoljno ni za hljeb svaki dan.

Djeca su osjećala sve. Ajla je prestala pričati u školi; učiteljica me zvala na razgovor: “Gospođo Jasmina, vaša kćerka je povučena, crta samo tamne slike.” Tarik je počeo mokriti u krevetu.

Jedne večeri, dok su djeca spavala na podu pokrivena starim dekama, sjela sam kraj prozora i gledala svjetla grada. Pitala sam se jesam li pogriješila što sam otišla. Je li bolje bilo trpjeti zbog njih? Ili sam ih spasila?

Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što sam našla posao u jednom restoranu kao pomoćna kuharica. Gazda Hasan bio je strog ali pravedan čovjek: “Radi pošteno i bit će ti bolje nego sad.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam nadu.

Ali problemi nisu nestali. Semir je slao poruke: “Vratit ćeš se ti meni! Djeca su moja!” Jednom se pojavio pred školom; Ajla je vrištala kad ga je vidjela. Policija nije puno pomogla: “Nema prijetnje dok ne napravi nešto ozbiljno.”

Komšiluk je šaputao iza leđa: “Jasmina nije znala sačuvati brak… Jadna djeca.” Neki su me izbjegavali na ulici; drugi su mi krišom ostavljali vrećicu brašna pred vratima.

Najgore su bile noći kad bih ležala budna i slušala disanje svoje djece, pitajući se hoću li ikad više biti sretna ili barem mirna.

Godine su prolazile sporo. Djeca su rasla; Ajla je počela pisati pjesme o hrabrosti i ljubavi. Tarik je zavolio nogomet i sanjao da postane golman Sarajeva. Ja sam napredovala do glavne kuharice; Hasan mi je jednom rekao: “Ti si najjača žena koju znam.” Nisam mu vjerovala tada.

Jednog dana srela sam staru prijateljicu iz srednje škole, Elmu.

“Jasmina! Gdje si nestala sve ove godine? Čula sam svašta…”

Ispričala sam joj sve – bez srama, bez laži.

Elma me zagrlila: “Znaš koliko žena nema hrabrosti da napravi ono što si ti napravila? Zbog tebe će tvoja djeca znati šta znači boriti se za sebe.” Te riječi su mi prvi put dale osjećaj ponosa.

Danas živimo skromno ali mirno u malom stanu na Grbavici. Djeca idu u školu bez straha; ja radim i sanjam o tome da jednog dana otvorim svoju malu pekaru.

Ali često se pitam – koliko žena još svake noći sjedi kraj prozora s koferom spakovanim ispod kreveta? Koliko njih nema kome otići? Jesmo li mi žene zaista toliko jake ili nam društvo ne ostavlja drugi izbor?

Možda nisam posebna – možda bih i ja ostala da nisam imala djecu uz sebe. Ali znam jedno: svaka žena zaslužuje priliku za novi početak.

“Biste li vi imali hrabrosti otići kad svi okrenu leđa? Ili biste ostali zbog djece – ili zbog straha?”