Saznala sam za njegovu prevaru dok sam ležala u bolnici: Moj život između boli i razočaranja

“Jelena, imaš posjetu,” čujem tihi glas medicinske sestre dok mi lagano otvara vrata bolničke sobe. Srce mi poskoči, nadajući se da je to Ivan, moj muž. Ali kad ugledam njegovu sestru, Anu, kako ulazi s nervoznim osmijehom, osjećam hladan znoj na dlanovima. “Moram ti nešto reći,” šapće dok sjeda kraj mog kreveta i stiska mi ruku. “Nije mi lako… ali mislim da imaš pravo znati. Ivan… nije sam ovih dana. Viđaju ga s nekom ženom. Često.”

U tom trenutku, bol u trbuhu od operacije postaje ništa naspram bola koji mi para srce. Gledam u bijeli strop iznad sebe i pokušavam disati. Sve što sam gradila, sve što sam vjerovala, ruši se u sekundi. “Ne može biti… Ana, sigurno je nesporazum,” promrmljam, ali ona samo spušta pogled.

Sjećam se dana kad sam prvi put osjetila slabost. Bilo je to na Ivanov rođendan, dok smo slavili s našom djecom, Lukom i Sarom. Nisam htjela kvariti slavlje pa sam šutjela o bolovima. Mislila sam da je to samo umor – posao u školi, briga o djeci, kuća… Ali kad sam pala u nesvijest pred Lukom, Ivan me odvezao u bolnicu. Dijagnoza: tumor na jajniku. Operacija je prošla prije tjedan dana, a ja još uvijek ležim prikovana za krevet, ovisna o tuđoj pomoći.

Ivan je dolazio svaki dan, ali zadnjih nekoliko dana ga nema. Djeca su kod moje mame u Osijeku, a ja sama brojim sate i minute između infuzija i posjeta liječnika. Sad znam zašto ga nema.

“Jelena, nisi sama,” Ana me grli dok mi suze klize niz obraze. “Ali moraš biti jaka. Zbog sebe i djece.” Kimam glavom, ali osjećam se kao da tonem.

Sljedećih dana ne mogu jesti ni spavati. Sestre primjećuju da sam potištena, ali ne pitaju ništa. Jedne noći, dok svi spavaju, šaljem Ivanu poruku: “Trebaš mi. Dođi.” Odgovora nema.

Dva dana kasnije dolazi. Sjeda na stolicu kraj mog kreveta i izbjegava mi pogled. “Jelena…” počinje tiho. “Znam da znaš. Nisam htio da saznaš ovako… Ali nisam više mogao izdržati pritisak. Sve je krenulo nizbrdo kad si se razboljela. Osjećao sam se izgubljeno… Ona mi je pružila rame za plakanje.” Gledam ga u oči i vidim stranca. “A ja? Ja sam ti bila žena! Majka tvoje djece!” glas mi puca.

“Znam… Žao mi je,” šapće i ustaje kao kukavica.

Nakon što odlazi, osjećam prazninu koju ne mogu opisati. U bolnici sam još tjedan dana. Ana dolazi svaki dan, donosi mi voće i novine, pokušava me oraspoložiti pričama iz djetinjstva. Jednog jutra donosi crteže koje su Luka i Sara nacrtali – obitelj drži ruke na livadi punoj cvijeća. Suze mi opet naviru.

Kad napokon izlazim iz bolnice, mama me dočekuje s djecom na kolodvoru. Luka me grli tako snažno da jedva dišem. Sara me pita: “Mama, kad će tata doći kući?” Ne znam što da kažem.

U stanu me dočekuje tišina. Ivan je pokupio svoje stvari dok sam bila u bolnici. Na stolu ostavlja poruku: “Oprosti.” Ništa više.

Prvi dani kod kuće su najteži. Mama ostaje sa mnom dok ne ojačam dovoljno da mogu sama brinuti o djeci. Noći su najgore – tada misli naviru kao oluja: Što sam pogriješila? Jesam li bila previše posvećena djeci? Jesam li zanemarila njega? Ili je on jednostavno slab?

Jednog popodneva dolazi susjeda Marija na kavu. “Jelena, nisi prva kojoj se ovo dogodilo,” kaže tiho dok miješa šećer u šalici. “Moj muž je otišao kad sam rodila drugo dijete. Vratila sam se sebi tek kad sam shvatila da vrijedim više nego što mislim.” Njene riječi mi daju snagu.

Počinjem izlaziti s djecom u park, vraćam se polako na posao u školu – prvo pola radnog vremena, pa sve više sati. Djeca osjećaju promjenu, ali trudim se biti prisutna za njih koliko mogu.

Jedne večeri Luka pita: “Mama, jesi li tužna zbog tate?” Gledam ga i shvaćam da ne smijem lagati: “Jesam, sine… Ali imamo jedno drugo i to nam je sada najvažnije.” On me grli i kaže: “Ja ću te čuvati.” Srce mi puca od ljubavi i tuge istovremeno.

Ivan povremeno zove djecu, ali mene izbjegava. Čujem da živi s tom ženom u Zagrebu. Ne želim znati više.

Godinu dana kasnije stojim pred ogledalom i gledam svoje ožiljke – one fizičke i one na duši. Nisam ista žena kao prije bolesti i izdaje. Ali naučila sam voljeti sebe i cijeniti svaki novi dan koji dobijem s Lukom i Sarom.

Ponekad se pitam: Može li se ikada ponovno vjerovati nekome nakon ovakve izdaje? Ili su neki ožiljci jednostavno preduboki da bi ikada zacijelili? Što vi mislite?