Sedam godina pod tuđim krovom: Priča o sestri, bivšoj svekrvi i izgubljenoj zahvalnosti
“Ne možeš mi to napraviti, Jasmina! Sedam godina sam ovdje!” vrištala je Ana, moja mlađa sestra, dok su joj ruke drhtale iznad kutije s uspomenama. Jasmina, njena bivša svekrva, stajala je naslonjena na dovratak, umorna lica, ali odlučna pogleda. “Ana, ja više ne mogu. I ja imam svoj život. Ovaj stan treba mom sinu. Tvoj bivši muž se vraća iz Njemačke.”
Stajala sam u hodniku, između njih dvije, osjećajući kako se zrak reže na komade. Ana me pogledala očima punim suza i bijesa. “Zar ti nećeš ništa reći? Zar ćeš pustiti da me izbace kao psa?”
Nisam znala što bih rekla. Sjećam se dana kad je Ana prvi put došla u taj stan, s diplomom iz ruke i osmijehom na licu. Tada je bila uvjerena da će sve biti lako – udala se za Davora, Jasmininog sina, i činilo se da je život napokon na njenoj strani. Jasmina ju je primila kao kćer. “Ti si meni kao moja Lejla,” govorila joj je dok su zajedno kuhale grah ili razvlačile jufku za pitu.
Ali brak s Davorom nije potrajao. On je otišao raditi u Njemačku, a Ana je ostala – prvo zbog djeteta, a onda jer nije imala kamo. Jasmina ju je pustila da ostane, ali s vremenom su se stvari promijenile. Svaka sitnica postala je razlog za svađu: tko nije oprao suđe, tko je zaboravio platiti režije, tko je ostavio mrvice na stolu.
“Ana, nisi ti više moja snaha. Ja te volim, ali… moj sin se vraća. I on ima pravo na svoj dom,” Jasmina je govorila tiho, ali čvrsto.
Ana je sjela na pod i počela plakati. “Svi ste isti! Svi! Kad mi je bilo najteže, nitko nije pitao kako sam! Svi ste samo gledali sebe!”
Sjetila sam se kako je Ana uvijek očekivala da će joj netko drugi riješiti probleme. Kad bi ostala bez posla, mama bi joj slala novac iz Mostara. Kad bi se posvađala s Davorom, ja bih dolazila iz Zagreba da je tješim. Kad bi dijete imalo temperaturu, Jasmina bi trčala po lijekove.
Ali sada su svi bili umorni.
“Ana, nisi sama na svijetu. Svi imamo svoje probleme,” rekla sam tiho.
“Lako tebi reći! Ti imaš muža, posao, svoj stan! Ja nemam ništa!”
“I ja sam sve to gradila godinama. Nije mi nitko poklonio. Moraš početi sama preuzimati odgovornost,” pokušala sam biti nježna, ali i odlučna.
Ana me pogledala kao da sam joj zabola nož u leđa.
“Znaš li ti kako je kad te svi ostave? Kad nemaš gdje? Kad ti dijete pita zašto moramo otići?”
Nisam znala što reći. U meni se miješala tuga i ljutnja. Voljela sam svoju sestru, ali nisam više mogla biti njezin spasitelj.
Jasmina je uzdahnula i sjela pored Ane.
“Dijete moje, ja te nisam izbacila na ulicu. Imaš još mjesec dana da nađeš nešto drugo. Pomogla sam koliko sam mogla. I meni treba mir.”
Ana je šutjela. Zrak u stanu bio je težak od neizrečenih riječi.
Te večeri smo sjedile u mojoj kuhinji u Novom Zagrebu. Ana je pušila cigaretu za cigaretom.
“Znaš li ti koliko sam ja njoj pomogla? Koliko sam puta čuvala Lejlu kad je bila bolesna? Koliko sam puta išla po kruh kad ona nije mogla ustati iz kreveta? A sad me baca van kao smeće!”
“Ana, nije to tako… Svi smo mi pomagali jedni drugima kad smo mogli. Ali ne možeš očekivati da će netko drugi uvijek nositi tvoj teret,” rekla sam umorno.
“Ti si uvijek bila jača od mene,” rekla je tiho.
“Nisam ja jača. Samo sam naučila da moram sama sebi biti oslonac.”
Sljedećih dana Ana je obilazila oglase za stanove, zvala prijatelje i rodbinu po Sarajevu i Zagrebu. Nitko nije imao mjesta za nju i dijete. Cijene najma su bile previsoke za njezinu plaću učiteljice na zamjeni.
Jedne večeri nazvala me uplakana.
“Ne mogu više… Ne mogu… Sve mi se raspada pred očima…”
Došla sam do nje odmah. Zatekla sam ju kako sjedi na podu među kutijama, grli dijete i plače.
“Ana, hajde kod mene dok ne nađeš nešto svoje,” rekla sam joj.
Pogledala me s nevjericom.
“Zar stvarno hoćeš još jedan teret na leđa?”
“Nisi ti teret. Ali moraš obećati da ćeš pokušati sama stati na noge. Ne mogu te nositi cijeli život.”
Tih nekoliko mjeseci kod mene bilo je teško za obje. Dijete je plakalo za svojim krevetom, Ana nije mogla spavati od brige. Svaki dan smo gledale oglase, računale novac, tražile rješenja.
Jednog jutra Ana mi je rekla:
“Znaš šta? Možda sam predugo čekala da mi netko drugi riješi život. Možda sam trebala ranije otići iz tog stana… Možda sam trebala biti zahvalnija Jasmini…”
Samo sam ju zagrlila.
Danas Ana živi u malom stanu u Dugavama s djetetom. Nije lako – svaki mjesec računa svaku kunu (ili marku kad ode kod mame u Mostar). Ali prvi put nakon dugo vremena vidim u njenim očima nešto novo: ponos što sama uspijeva.
Ponekad me pita: “Jesam li ja kriva što sam očekivala previše? Jesmo li mi Balkanci naučeni da uvijek čekamo pomoć od drugih? Gdje prestaje obiteljska dužnost, a počinje odgovornost prema sebi?”
Što vi mislite – jesmo li previše naučeni oslanjati se jedni na druge ili smo zaboravili gdje su granice zahvalnosti i očekivanja?