Sestra se udaje, a baka nam dolazi: Kad ljubav i obaveze postanu teret
“Ne možeš tako razgovarati s bakom!” viknula je mama dok sam pokušavala objasniti da jednostavno više ne mogu. Glas mi je drhtao, a suze su mi prijetile iz očiju, ali nisam ih htjela pustiti pred Anom, koja je još uvijek u vjenčanici sjedila na rubu kreveta. Bilo je to večer nakon njezina vjenčanja, kad je cijela kuća mirisala na cvijeće i kolače, a ja sam osjećala samo težinu.
Ana je oduvijek bila mamina princeza, a ja sam bila ona koja šuti i drži sve pod kontrolom. Kad je ona otišla s Damirom u novi stan, ostala sam sama s roditeljima i bakom Nadom. Tata je već godinama radio u Njemačkoj, dolazio bi samo za blagdane, a mama je radila u školi. Baka Nada, mamina mama, preselila se k nama nakon što je djed umro prošle zime. “Neću vam biti na teret,” govorila je stalno, ali svaki njezin uzdah, svaki pogled kad bih kasnila s ručkom ili zaboravila kupiti lijekove, bio je podsjetnik da jesam odgovorna.
Ivan i ja smo planirali zajednički život. On je iz Osijeka, došao u Zagreb zbog posla i mene. Stan smo tražili mjesecima, ali cijene su bile sulude. “Možda da još malo pričekamo?” pitao bi me tiho dok bismo navečer ležali jedno uz drugo u mojoj sobi, dok je baka hrkala u dnevnom boravku. “Ne mogu više čekati,” šaptala bih mu, osjećajući kako mi srce lupa od straha da ću ga izgubiti.
Jedne večeri, dok sam slagala bakine lijekove, ona me pogledala onim svojim blagim očima. “Znam da ti smetam, dijete moje. Da nije mene, ti bi već imala svoj život.” Nisam znala što reći. Osjećala sam krivnju i ljutnju istovremeno. “Bako, nije to tako…” počela sam, ali ona me prekinula:
“Svi misle da starci ništa ne vide. Ali ja vidim kako gledaš kroz prozor kad Ivan odlazi. I kako se smiješ kad ti pošalje poruku. Ne želim ti biti lanac oko vrata.”
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam bakino teško disanje iz dnevnog boravka i mamine korake po hodniku. Ana mi je poslala poruku: “Znam da ti nije lako. Ako trebaš pričati, tu sam.” Nisam joj odgovorila. Osjećala sam se izdano što je otišla baš sad kad mi najviše treba.
Sljedećih tjedana sve je postalo još teže. Mama je bila nervozna zbog škole, baka je sve češće zaboravljala gdje je ostavila naočale ili što treba popiti od lijekova. Ivan je bio strpljiv, ali vidjela sam mu u očima da ga umara čekanje. Jednog dana došao je ranije s posla i zatekao me kako plačem u kuhinji.
“Moramo nešto odlučiti,” rekao je tiho. “Ne možemo ovako još dugo. Volim te, ali ne želim da cijeli život čekamo na nas.” Pogledala sam ga i osjetila kako mi se svijet ruši pod nogama.
Te večeri sam sjela s mamom i bakom za stol. “Moramo razgovarati,” rekla sam odlučno. Mama me pogledala kao da sam joj upravo rekla da odlazim zauvijek.
“Baka treba više pomoći nego što mi možemo pružiti sami,” rekla sam. “Možda bismo mogli razmisliti o domu ili barem o pomoći izvana?”
Mama je planula: “Nikad svoju majku ne bih poslala u dom! Srami se!”
Baka je šutjela, gledala u stolnjak i prstima vrtjela rubove.
“Nije stvar u tome da te ne volimo, bako,” pokušala sam objasniti kroz suze. “Ali svi smo iscrpljeni. Ja… ja želim živjeti svoj život s Ivanom. Ne želim birati između vas i njega.”
Tišina koja je uslijedila bila je teža od bilo kakve svađe.
Sljedećih dana mama nije razgovarala sa mnom osim najnužnijeg. Baka se povukla u sebe, još tiša nego prije. Ivan mi je predložio da prespavam kod njega nekoliko dana da malo odmorim glavu.
Jedne večeri dok sam pakirala torbu, baka je došla do mene i stavila mi ruku na rame.
“Idi, dijete moje. Život ne čeka nikoga. Ja ću biti dobro.”
Plakala sam cijelu noć kod Ivana. Ujutro me nazvala Ana.
“Znaš… kad sam otišla iz kuće, osjećala sam se kao izdajica. Ali nisi ti kriva što želiš svoj život. Mama će shvatiti jednog dana. A baka… ona te voli više nego što misliš.”
Tjedni su prolazili, mama se polako smekšala, a baka je pristala na pomoć gerontodomaćice tri puta tjedno. Ivan i ja smo napokon našli mali stan na Trešnjevci.
Ali svake večeri kad zatvorim oči, pitam se: Jesam li sebična što sam izabrala sebe? Može li ljubav prema obitelji biti teret koji nas guši ili je to samo život koji nas tjera da biramo ono što nas boli?