Sestra se udaje, a baka nam dolazi: Kad ljubav i obaveze postanu teret
“Opet si zaboravila kupiti kruh!” bakina oštra primjedba presjekla je tišinu subotnjeg jutra. Stajala sam u kuhinji, još u pidžami, gledajući kroz prozor na sivilo zagrebačkog proljeća. Ivan je sjedio za stolom, listao novine i pokušavao se praviti da ne čuje. U meni je ključalo. Nisam zaboravila kruh – samo nisam stigla. Jučer sam radila do kasno, a onda sam još satima razgovarala s Anom o njenoj svadbi.
Ana je uvijek bila ona koja sve može. Sada je otišla, preselila se kod Marka u Osijek, a meni ostavila baku Nadu. “Ti si mlađa, ti si još kod kuće, možeš se brinuti za nju dok ne nađeš nešto svoje”, rekla je mama, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Nitko nije pitao što ja želim. Nitko nije pitao Ivana kako mu je dijeliti stan s bakom koja ne prestaje pričati o Jugoslaviji i kako su tada ljudi znali što znači red.
“Ivana, možeš li ti danas do dućana?” upitala sam ga tiho, nadajući se da će mi barem on biti saveznik.
“Moram raditi na projektu, znaš da imam rokove”, odgovorio je bez da me pogleda. Zagrizla sam usnicu. Znači opet ja.
Baka je sjela za stol, uzdahnula i počela pričati o tome kako joj nedostaje njen stan u Travniku, kako su joj tamo susjede donosile kolače i kako joj ovdje sve smrdi na vlagu. Gledala sam je i osjećala krivnju što mi ide na živce. Znam da joj nije lako, ali ni meni nije.
Navečer, dok sam slagala veš u maloj kupaonici, Ana me nazvala. “Kako ide?” pitala je veselo.
“Super”, slagala sam. “Baka je dobro. Ivan radi. Sve po starom.”
“Znaš da mi je žao što si ti ostala s njom, ali Marko i ja… znaš kakva je njegova mama, ne bi izdržala još jednu staricu u kući.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ma nema veze, snaći ću se.”
Prekinula sam poziv i sjela na hladne pločice. Osjećala sam se kao da me svi vuku na svoju stranu – Ana sa svojim novim životom, baka sa svojim uspomenama, Ivan sa svojim ambicijama. A ja? Gdje sam ja u svemu tome?
Sljedećih dana sve je išlo po istom obrascu: posao, kuća, baka, Ivan. Baka je tražila pažnju i pomoć za svaku sitnicu – od toga da joj donesem lijekove do toga da joj pročitam vijesti s mobitela jer ona “ne vidi dobro”. Ivan je sve više vremena provodio vani ili zatvoren u sobi s laptopom. Počela sam osjećati gorčinu prema Ani – ona živi svoj život, a ja sam zapela u tuđim obavezama.
Jedne večeri Ivan i ja smo se posvađali. “Ne mogu više ovako!” viknuo je. “Ovo nije život! Nismo ni sami, ni zajedno! Tvoja baka je svugdje!”
“Što želiš da radim? Da je izbacim na ulicu? Nema nikoga osim nas!”
“Nije fer prema nama! Oboje radimo, a sve tvoje vrijeme odlazi na nju!”
Plakala sam cijelu noć. Ujutro sam nazvala mamu.
“Mama, ne mogu više sama. Treba mi pomoć.”
S druge strane tišina.
“Znam da nije lako”, rekla je napokon. “Ali znaš kakva je situacija kod nas – tata ima problema sa srcem, ja radim dvije smjene… Ana ima svoj život… Moraš biti jaka. Baka nema nikoga osim tebe.”
Osjećala sam se kao da me guši vlastita krv – ljubav prema baki i bijes prema svima koji su mi to natovarili na leđa.
Jednog dana baka je pala u hodniku. Nisam bila kod kuće – bila sam na poslu. Ivan ju je našao i odveo na hitnu. Kad sam stigla u bolnicu, baka me gledala uplakanih očiju.
“Nisam htjela biti teret”, šapnula je.
Tada sam shvatila koliko smo svi zarobljeni – ona u svom tijelu koje više ne sluša, ja u obavezama koje nisam birala, Ivan u tuđoj obitelji.
Nakon toga smo sjeli svi zajedno – Ivan, baka i ja.
“Moramo nešto promijeniti”, rekla sam odlučno.
Ivan me pogledao s olakšanjem. “Možda možemo pronaći neku pomoć? Socijalnu službu? Dom?”
Baka je šutjela dugo, a onda tiho rekla: “Samo nemojte zaboraviti na mene…”
Dogovorili smo se da će baka nekoliko dana tjedno provoditi u dnevnom boravku za starije osobe u kvartu. Ja sam napokon mogla malo odahnuti – otići s Ivanom u kino, prošetati Jarunom bez grižnje savjesti.
Ali osjećaj krivnje nije nestao. Svaki put kad bih vidjela baku kako sjedi sama u dnevnom boravku ili kad bi me nazvala jer joj nedostajem, srce bi mi se stegnulo.
Pitam se često: Jesam li sebična što želim svoj život? Je li ljubav uvijek žrtva ili postoji način da budemo svoji bez da iznevjerimo one koje volimo?
Što vi mislite – gdje završava dužnost, a počinje pravo na vlastitu sreću?