Sjena iz prošlosti: Kad prošlost pokuca na vrata
“Jelena, jesi li dobro?” začula sam glas svoje kćeri, Tare, dok sam još uvijek stajala ukočeno s telefonom u ruci. Voda za čaj već je kipjela, ali ja sam bila zaleđena u trenutku. “Mama?” ponovila je zabrinuto.
“Sve je u redu, dušo,” slagala sam, pokušavajući sakriti drhtanje u glasu. “Samo… netko je pogriješio broj.”
Ali nije bio pogrešan broj. Taj glas… Nisam ga čula godinama, ali srce mi ga je odmah prepoznalo. Bio je to Ivan. Ivan kojeg sam voljela prije nego što sam upoznala svog muža, Ivana kojeg sam ostavila kad sam saznala za njegovu izdaju, Ivana koji je nestao iz mog života kao da ga nikad nije ni bilo. I sad, nakon toliko godina, pita me sanjam li ga?
Te večeri nisam otvorila knjigu. Nisam ni večerala. Samo sam sjedila na balkonu, gledala svjetla Zagreba i pokušavala pronaći smisao u tom jednom pitanju. Moj muž, Dario, kasnio je s posla. Kad je napokon stigao, poljubio me u čelo i rekao: “Opet si zamišljena. Što te muči?”
“Ništa važno,” odgovorila sam automatski. Nisam imala snage reći istinu. Kako mu reći da me prošlost zove? Da me netko tko me jednom slomio pita sanjam li ga?
Sljedećih dana pokušavala sam ignorirati sve što se dogodilo. Ali poruke su stizale. Prvo samo to pitanje: “Jesi li ikad požalila?” Onda: “Znaš li da nikad nisam prestao misliti na tebe?” I na kraju: “Moramo razgovarati. Dugujem ti istinu.”
Nisam znala što da radim. Povjeriti se prijateljici? Moja najbolja prijateljica, Sanja, uvijek je bila uz mene, ali bojala sam se njezine osude. Ona nikad nije voljela Ivana. Smatrala ga je opasnim, nestabilnim, čovjekom koji će mi samo donijeti bol.
Jedne večeri, dok smo pile kavu u njenom stanu na Trešnjevci, skupila sam hrabrost.
“Sanja… Ivan mi se javio.”
Pogledala me kao da sam joj upravo rekla da sam vidjela duha.
“Koji Ivan? Onaj Ivan? Jelena, pa ti si luda! Što hoće sad nakon toliko godina?”
Slegnula sam ramenima. “Ne znam. Kaže da mi duguje istinu.”
Sanja je uzdahnula i uzela me za ruku. “Jelena, pazi se. Sjećaš se kako si bila kad ste prekinuli? Ne želim te opet gledati slomljenu. Imaš Darija, imaš Taru… Ne riskiraj sve zbog nekoga tko te već jednom povrijedio.”
Znam da je bila u pravu. Ali nisam mogla ignorirati nemir u sebi. Što ako mi stvarno duguje istinu? Što ako postoji nešto što nisam znala?
Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti: Ivan kako me drži za ruku na Jarunu, Ivanove oči kad mi je prvi put rekao da me voli, Ivanova šutnja kad sam ga pitala za onu drugu ženu…
Sljedeće jutro poslala sam mu poruku: “Vidimo se sutra u 18h kod starog mosta na Savi.”
Cijeli dan bila sam nervozna. Dario je primijetio moju napetost.
“Jelena, što se događa? Jesi li bolesna?”
“Ne, samo sam umorna od posla,” slagala sam opet.
Kad sam stigla do mosta, srce mi je tuklo kao ludo. Ivan je već čekao. Izgledao je starije, umornije, ali oči su mu bile iste – tamne i pune tuge.
“Hvala što si došla,” rekao je tiho.
“Reci što imaš za reći,” odgovorila sam hladno.
Ivan je duboko udahnuo. “Znam da nema opravdanja za ono što sam ti napravio. Lagao sam ti jer sam bio kukavica. Ali moraš znati – ona druga žena… nije bila ljubavnica. Bila je moja sestra koju sam skrivao od svih jer je bila u problemima s drogom. Nisam ti mogao reći jer sam mislio da ćeš otići čim saznaš za moju obiteljsku sramotu.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ljulja.
“Zašto mi to nisi rekao tada? Zašto si pustio da mislim najgore o sebi i o tebi?”
“Bio sam mlad i glup. Mislio sam da te štitim od svega ružnog u mom životu. Ali izgubio sam te zbog svojih laži. I to me proganja svaku noć.” Pogledao me molećivo. “Sanjaš li ikad o meni?”
Nisam znala što reći. Sve godine boli i ljutnje odjednom su se pretvorile u zbunjenost i tugu.
“Ponekad,” priznala sam tiho.
Ivan je klimnuo glavom i nasmiješio se kroz suze.
“To mi je dovoljno.” Okrenuo se i otišao niz obalu Save, ostavljajući me samu s istinom koju nisam tražila.
Vratila sam se kući kasno te večeri. Dario me čekao budan.
“Gdje si bila? Zabrinuo sam se!”
Pogledala sam ga i shvatila koliko ga volim i koliko ne želim izgubiti ono što imamo.
“Morala sam zatvoriti jedno poglavlje iz prošlosti,” rekla sam iskreno.
Dario me zagrlio bez pitanja.
Te noći dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o tome koliko nas prošlost može progoniti i koliko malo znamo o onima koje volimo.
Pitam se – koliko nas živi s tajnama koje nikad ne izgovorimo? I jesmo li spremni oprostiti kad konačno saznamo istinu?