Sjena Prošlosti: Gitara, Protetika i Oprost
“Dario, što će ti ta gitara? Zar ne vidiš da je gotovo?” vikao je otac dok mi je iz ruku pokušavao istrgnuti stari Fender kojeg sam čuvao još iz srednje škole. Ruka mi je drhtala, ali ne ona desna – nje više nije bilo. Ostala je negdje na cesti između Mostara i Čitluka, zajedno s dijelom mene koji sam mislio da nikad neću vratiti.
Nisam mogao vjerovati da se sve dogodilo tako brzo. Jedan trenutak vozim s prijateljima s koncerta, drugi trenutak – bol, sirene, krv. Probudio sam se u bolnici u Splitu, majka je plakala, otac šutio. “Dario, sine, bit ćeš ti opet naš stari,” šaputala je kroz suze. Nisam joj vjerovao. Kako da budem isti kad mi je desna ruka – ona kojom sam svirao, pisao, grlio sestru – nestala?
Prvi mjeseci bili su pakao. Otac je postao hladan, gotovo nepristupačan. “Muškarac mora biti jak,” govorio bi. “Ne možeš cijeli život plakati za onim što nemaš.” Ali ja sam plakao. Noći su bile najgore – sanjao bih kako sviram “Moja domovina” pred punom dvoranom u Sarajevu, a onda bih se budio u tišini sobe, s tupom boli u ramenu.
Sestra Ivana bila je jedina koja me razumjela. “Dario, hajde da probamo nešto novo,” rekla mi je jednog dana i pokazala video o mladiću iz Zagreba koji je s protetskom rukom opet naučio svirati klavir. “Ako on može, možeš i ti!”
Ali otac nije bio oduševljen. “To su gluposti! Proteza nije prava ruka! Nećeš više nikad biti isti!”
Majka je šutjela, ali sam u njenim očima vidio tračak nade. Prijavili smo se za program u Sarajevu gdje su testirali novu generaciju bioničkih proteza. Prvi put kad sam stavio tu čudnu stvar na rame, osjećao sam se kao robot iz nekog filma. Ali kad su mi rekli da mogu pokušati svirati, srce mi je preskočilo.
“Dario, polako… osjeti žice pod prstima,” šapnuo mi je fizioterapeut Emir dok mi je pomagao namjestiti protezu na vrat gitare. Prvi ton bio je užasan – piskutav, nespretan. Ali drugi je već zvučao bolje. Treći… e tu sam zaplakao.
“Vidiš da možeš!” viknula je Ivana kroz suze.
Otac nije bio na prvoj probi. Nije bio ni na drugoj. Kad sam mu pokazao video kako sviram “Tamo gdje ljubav počinje”, samo je odmahnuo rukom. “To nije isto. To nisi ti.”
Počeo sam nastupati po manjim kafićima u Mostaru i Širokom Brijegu. Ljudi su me gledali kao čudo – neki sažaljivo, neki s divljenjem. Najteže mi je bilo kad bi netko pitao: “A gdje ti je ruka?” Tada bih se nasmijao i rekao: “Ostala na cesti, ali srce je još tu.”
Jedne večeri, nakon nastupa u malom baru kod Starog mosta, prišao mi je stariji čovjek. “Sine, moj brat je poginuo u ratu i nikad nismo preboljeli njegovu odsutnost. Ti si dokaz da se može živjeti dalje s onim što nam život ostavi.”
Te riječi su me pogodile više nego išta što mi je otac ikad rekao.
Vremenom sam počeo prihvaćati sebe. Proteza nije bila savršena – često bi zapinjala, žice bi pucale pod njenim hladnim prstima. Ali svaki put kad bih zasvirao pred publikom ili samo za Ivanu i majku u dnevnoj sobi, osjećao sam se živim.
Otac se promijenio tek kad sam dobio poziv da nastupim na humanitarnom koncertu za djecu s invaliditetom u Zagrebu. Došao je tiho, stao u zadnji red dvorane. Kad sam završio pjesmu “Zemlja dide mog”, ustao je i prvi put nakon nesreće zapljeskao.
Nakon koncerta prišao mi je i zagrlio me jednom rukom – onako nespretno kako samo očevi znaju.
“Sine… oprosti što nisam vjerovao u tebe. Nisam znao kako ti pomoći. Bojao sam se da ćeš nestati u toj sjeni prošlosti kao tvoj stric nakon rata… Ali ti si jači od svih nas.”
Tada sam shvatio – nisam izgubio ruku, nego sam dobio priliku da ponovno pronađem sebe.
Danas sviram češće nego ikad prije nesreće. Ponekad me još boli kad vidim stare slike ili kad osjetim hladnoću metala umjesto topline kože na gitari. Ali svaki ton koji odsviram podsjeća me da život nije ono što nam uzme, nego ono što napravimo od onoga što nam ostane.
Pitam vas – koliko puta ste pomislili da ste gotovi? Da nema dalje? Možda baš tada počinje vaša najvažnija pjesma.