Skrivena istina iza zatvorenih vrata: Priča jedne majke
“Ne mogu vjerovati da ovo radim,” šaptala sam sebi dok sam postavljala posljednju skrivenu kameru iza police s knjigama u dnevnom boravku. Ruke su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. “Ivana, pretjeruješ,” rekla je moja sestra Marija kad sam joj priznala što planiram. “Ali, Marija, nešto mi ne da mira. Ne mogu objasniti, ali osjećam da nešto nije u redu s tom dadiljom.”
Sve je počelo prije mjesec dana, kad sam se nakon porodiljnog dopusta morala vratiti na posao u jednu zagrebačku odvjetničku kancelariju. Moja mala Lena imala je tek pet mjeseci. Suprug Dario radio je u Njemačkoj i dolazio kući samo vikendom. Sama sam birala dadilju, pregledavala životopise, razgovarala s kandidatkinjama. Kada je došla Sanja, činila se savršenom: smirena, nasmijana, s preporukama iz dvije ugledne obitelji iz Dubrave.
Prvi tjedan sve je izgledalo u redu. Lena bi spavala kad bih došla kući, a Sanja bi mi detaljno prepričavala svaki sat proveden s njom. Ali onda su se počele događati sitnice koje nisam mogla ignorirati. Lena bi plakala kad bih je uzela u naručje, a na njenoj ručici sam jednom primijetila crvenilo. Sanja bi uvijek imala neko objašnjenje: “To je od dekice, gospođo Ivana, Lena se stalno vrpolji.”
Noću nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike Lene kako plače, a ja nisam tu da je zaštitim. Dario mi je preko videopoziva govorio: “Ivana, moraš joj vjerovati. Ne možeš sve kontrolirati.” Ali nisam mogla pustiti.
Zato sam odlučila instalirati skrivene kamere. Osjećala sam se kao da izdajem vlastito povjerenje, ali majčinski instinkt bio je jači od srama.
Prvi dan nakon što su kamere bile postavljene, sjedila sam na poslu i gledala prijenos na mobitelu. Sanja je pjevušila Leni uspavanku i sve je izgledalo normalno. Drugi dan isto. Treći dan… nešto se promijenilo.
Bilo je oko podneva kad sam vidjela kako Sanja sjedi na kauču i tipka po mobitelu, dok Lena leži sama na podu i plače. Sanja nije reagirala nekoliko minuta. Osjetila sam knedlu u grlu, ali pokušala sam racionalizirati: možda joj treba pauza, možda Lena samo malo plače.
Ali onda… Sanja je ustala, uzela Lenu grubo za ruku i povukla je prema sebi. Lena je vrisnula tako glasno da sam skočila sa stolca u uredu. Sanja joj je oštro rekla: “Prestani! Dosta mi je tvog plakanja!” Nisam mogla vjerovati vlastitim očima i ušima.
Bez razmišljanja sam uzela torbu i istrčala iz kancelarije. Vozeći prema kući, ruke su mi se znojile na volanu, a suze su mi tekle niz lice. U glavi mi se vrtjela samo jedna misao: “Jesam li zakazala kao majka? Kako nisam ranije vidjela znakove?”
Uletjela sam u stan bez pozdrava. Sanja je sjedila za stolom i pila kavu dok je Lena tiho jecala u krevetiću. Pogledala me iznenađeno: “Gospođo Ivana, niste najavili da dolazite ranije?”
“Odmah napustite moj stan!” viknula sam drhteći od bijesa i straha. “Znam što ste radili mojoj kćeri! Sve sam vidjela!”
Sanja se pokušala opravdati: “To nije bilo tako… Lena stalno plače, ja…”
“Dosta! Ne želim vas više nikad vidjeti!”
Nakon što je otišla, uzela sam Lenu u naručje i plakala zajedno s njom. Zvala sam Darija koji je bio šokiran: “Ivana, jesi li sigurna? Možda si pogrešno protumačila?”
“Ne, Dario. Sve sam vidjela vlastitim očima. Naša kćer više nikad neće biti ostavljena s nekim kome ne vjerujem potpuno.”
Narednih dana nisam mogla prestati razmišljati o tome koliko roditelja svakodnevno mora ostaviti svoju djecu nepoznatim ljudima zbog posla i egzistencije. Marija mi je donijela ručak i tiho rekla: “Nisi ti kriva. Nisi mogla znati.”
Ali osjećaj krivnje nije nestajao. Počela sam sumnjati u vlastitu sposobnost da procijenim ljude. Svaki put kad bi Lena zaplakala, srce bi mi preskočilo od straha.
Na forumima za roditelje pročitala sam desetke sličnih priča iz Zagreba, Splita, Sarajeva… Svi smo dijelili isti strah: kako zaštititi ono najvrjednije kad život traži kompromise?
Dario se vratio iz Njemačke ranije nego što smo planirali. Sjeli smo za kuhinjski stol dok je Lena spavala.
“Ivana,” rekao je tiho, “možda bismo trebali razmisliti o tome da ja ostanem ovdje i radim nešto manje plaćeno, ali da budemo zajedno kao obitelj?”
Pogledala sam ga kroz suze i shvatila koliko smo daleko otišli zbog novca i sigurnosti, a izgubili ono najvažnije – mir i povjerenje.
Danas Lena ima godinu dana i još uvijek ne vjerujem nikome osim obitelji da je čuva. Naučila sam slušati svoj instinkt, bez obzira što drugi govorili.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi s istim strahom? Jesmo li stvarno prisiljeni birati između sigurnosti naše djece i egzistencije? Što biste vi učinili na mom mjestu?