Slomljeno povjerenje: Kako su muž i svekrva uništili moj svijet

“Ne možeš ti biti dovoljno dobra za mog sina!” Ljubičin glas odjekivao je kroz stan dok sam stajala u kuhinji, držeći tanjur u ruci. Ruke su mi se tresle, ali nisam joj htjela pokazati slabost. Ivan je sjedio za stolom, šutio, gledao u pod. Naša kćerka Lana, tek sedam godina, stajala je iza mene, stisnula mi ruku.

“Mama, zašto baka viče?” šaptala je. Nisam imala snage odgovoriti.

Sve je počelo prije dvije godine, kad smo se preselili iz Osijeka u Ivanovu rodnu kuću u malom mjestu kraj Tuzle. Rekao je da će nam biti lakše, da ćemo imati više prostora za djecu, a i njegova mama bi nam mogla pomoći. Nisam znala da će ta pomoć biti početak mog kraja.

Ljubica je od prvog dana gledala na mene kao na uljeza. Svaki moj pokušaj da nešto promijenim u kući završavao je njenim prigovorima. “Tako se kod nas ne radi!”, “Što ti znaš o odgoju?”, “Ivan voli ovako!”. Ivan bi samo slegnuo ramenima: “Pusti mamu, znaš kakva je…”.

Ali najgore je bilo kad sam počela raditi u lokalnoj školi kao učiteljica. Ljubica je tada otvoreno rekla Ivanu: “Sad će ti žena biti pametnija od tebe! Vidiš ti to?”. Ivan se sve više povlačio, a ja sam osjećala da gubim tlo pod nogama.

Jedne večeri, dok sam spremala Lanu na spavanje, čula sam kako Ljubica i Ivan šapuću u dnevnoj sobi. “Ne možeš joj sve dopustiti! Ona vodi glavnu riječ!”, govorila je Ljubica. Ivan je samo tiho odgovorio: “Ne znam više što da radim…”.

Počela sam osjećati da nešto nije u redu. Ivan je kasnio s posla, bio hladan, izbjegavao razgovor. Jedne noći, dok sam slagala rublje, pronašla sam poruku na njegovom mobitelu: “Nedostaješ mi…”. Poruka je bila od njegove kolegice Mirele. Srce mi je stalo.

Sutradan sam ga suočila s tim. “Ivan, što se događa? Tko ti piše?” Pogledao me ravno u oči prvi put nakon mjeseci: “Milena, ne mogu više ovako. Sve se promijenilo otkad smo došli ovdje. Ti si stalno nervozna, mama je nesretna… Mirela me razumije.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši.

Ljubica je samo čekala taj trenutak. “Rekla sam ti! Ona nije za tebe! Vidiš da te tjera od obitelji!”

Nisam imala gdje otići. Moji roditelji su umrli prije nekoliko godina, brat živi u Njemačkoj. Ostala sam sama s Lanom i sinom Filipom koji ima tek četiri godine.

Ivan je sve češće nestajao iz kuće, a Ljubica mi je otvoreno govorila: “Ako ti ne paše, idi! Djeca će ostati ovdje s nama! Ti si strankinja u ovoj kući.” Počela sam skupljati stvari po noći, plakala sam u jastuk da djeca ne čuju.

Jednog jutra Lana me pitala: “Mama, hoćemo li opet svi zajedno na more kao prošle godine?” Nisam znala što da kažem. Ivan mi je tada priopćio: “Odlučio sam. Razvodimo se. Djeca ostaju ovdje – imaju baku, imaju mene. Ti možeš otići kamo hoćeš.” Osjetila sam hladnoću kroz cijelo tijelo.

Borila sam se. Otišla sam kod socijalne radnice u Tuzli, ispričala sve – suze su mi tekle niz lice dok sam objašnjavala kako me Ljubica psihički maltretira, kako Ivan više nije otac kakvog su djeca imala. Socijalna radnica me pogledala s razumijevanjem: “Gospođo Milena, nije lako, ali morate biti hrabri zbog djece.” Pomogla mi je pronaći privremeni smještaj u ženskoj kući.

Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje kad sam s djecom prespavala izvan te kuće. Lana me grlila cijelu noć, Filip nije puštao moju ruku.

Sudski proces bio je dug i bolan. Ivan i Ljubica tvrdili su da sam loša majka jer radim i nisam stalno kod kuće. Dovodili su susjede kao svjedoke – svi su bili na njihovoj strani jer su ih poznavali godinama. Ja sam imala samo istinu i svoje srce.

Jednog dana na sudu sudac me upitao: “Zašto mislite da ste bolja opcija za djecu?” Pogledala sam Lanu i Filipa koji su sjedili sa mnom i rekla: “Zato što ih volim više od svega na svijetu i zato što ih nikada ne bih natjerala da biraju između roditelja i bake.” Sudac je šutio nekoliko trenutaka prije nego što je donio odluku – djeca ostaju sa mnom.

Ljubica je plakala pred sudom, vikala na mene: “Ubit ćeš ih od tuge!” Ivan nije rekao ni riječ.

Danas živimo u malom stanu u Tuzli. Nije lako – radim dva posla, navečer učim s Lanom i Filipom. Ponekad me uhvati tuga kad vidim obitelji koje zajedno šetaju parkom ili kad Lana pita za tatu. Ali onda me pogleda svojim velikim očima i kaže: “Mama, volim te najviše na svijetu.” Tada znam da sam napravila pravu stvar.

Ponekad se pitam – koliko žena još šuti zbog straha od osude ili zbog toga što nemaju gdje otići? Koliko nas još mora proći kroz pakao da bi pronašle mir? Što biste vi učinili na mom mjestu?