Snaga vjere: Kako sam pronašla sebe usred obiteljske oluje
“Dario, prestani vičati! Lana je još dijete!” – moj glas se izgubio u grmljavini koja je tresla prozore naše male kuće na rubu Sarajeva. Dario je stajao nasred dnevnog boravka, lice mu je bilo crveno od bijesa, a Lana je drhtala u kutu, stisnuvši ruke oko koljena. “Neću više slušati njene laži! Ako misli da može raditi što hoće, vara se!” vikao je Dario, a ja sam osjećala kako mi srce puca na tisuću komadića.
Nikad nisam mislila da će moj život ovako izgledati. Kad sam prije dvadeset godina iz Mostara došla studirati u Sarajevo, sanjala sam o mirnoj obitelji, toplom domu i ljubavi koja će trajati. Dario me osvojio svojim humorom i pažnjom, a Lana nam je bila kruna svega. Ali zadnjih godinu dana sve se promijenilo. Dario je izgubio posao u građevinskoj firmi, postao je nervozan, zatvoren, a ponekad i grub. Lana je ušla u pubertet, počela kasniti kući, donositi loše ocjene i družiti se s društvom koje mi nije ulijevalo povjerenje.
Te večeri, dok je kiša tukla po limenom krovu, osjećala sam se kao da tonem. “Zašto si takva? Zašto nas sramotiš?” Dario je nastavio, a Lana je kroz suze šapnula: “Tata, ne razumiješ me…”
Nisam znala što učiniti. Stajala sam između njih dvoje, kao most koji se svakog trena može srušiti. U meni je gorjela želja da ih oboje zaštitim, ali nisam znala kako. Povukla sam Lanu za ruku i odvela je u njenu sobu. Sjela sam na krevet pored nje i zagrlila je. “Mama, ne mogu više… Ne želim da se vi svađate zbog mene”, jecala je.
Te noći nisam spavala. Sjedila sam u kuhinji s krunicom u ruci i molila. “Bože, daj mi snage… Ne dopusti da izgubim svoju obitelj.” Suze su mi klizile niz lice dok sam slušala kako Dario škripi vratima spavaće sobe, a Lana tiho plače iza zatvorenih vrata.
Sljedećih dana situacija se nije popravljala. Dario je bio odsutan, često bi nestao iz kuće bez riječi. Lana je postajala sve povučenija. Pokušavala sam razgovarati s njima, ali svaki pokušaj završio bi novom svađom ili šutnjom. Osjećala sam se bespomoćno.
Jednog jutra, dok sam išla na posao u malu knjižaru u centru grada, srela sam staru prijateljicu iz Mostara, Mirelu. Prepoznala me po hodu i odmah me zagrlila. “Ajla, što ti je? Izgledaš kao da nosiš cijeli svijet na leđima.” Nisam mogla izdržati – ispričala sam joj sve. Mirela me slušala pažljivo i rekla: “Znaš, ni kod mene nije bajno. Muž mi pije, sin mi bježi iz škole… Ali znaš što mi pomaže? Svaki dan odvojim vrijeme za sebe – šetam uz Miljacku i molim se. Ne mogu promijeniti druge, ali mogu promijeniti sebe.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Počela sam svako jutro ustajati ranije i odlaziti u kratku šetnju prije posla. U tišini parka razmišljala sam o svemu što imam – i što bih mogla izgubiti. Počela sam pisati dnevnik zahvalnosti: svaki dan bih zapisala tri stvari na kojima sam zahvalna. Prvo je bilo teško – činilo mi se da nemam na čemu biti zahvalna – ali s vremenom su se male stvari počele pojavljivati: Lanin osmijeh kad joj donesem čaj u sobu; Dario koji mi donese kruh s pijace; sunce koje probije kroz oblake.
Jedne večeri Lana je došla k meni dok sam prala suđe. “Mama… mogu li ti nešto reći?” Pogledala me velikim smeđim očima punim straha. “Reci, dušo.”
“U školi me zadirkuju jer nemamo novca kao drugi… I jer tata viče… Sramim se doći kući pred prijateljicama.” Osjetila sam kako me steže u grudima. Sjela sam na pod pored nje i zagrlila je najjače što sam mogla.
“Znaš, ni meni nije lako… Ali zajedno ćemo proći kroz ovo. Nisi sama.”
Te noći prvi put nakon dugo vremena zaspala sam s osjećajem nade.
Ali problemi nisu nestali preko noći. Dario je sve češće bio odsutan, a jednom prilikom ga nisam mogla dobiti cijelu noć. Kad se vratio ujutro, mirisao je na alkohol. “Gdje si bio?” pitala sam tiho.
“S prijateljima… Trebao mi je zrak.”
“Dario, ne možemo ovako… Gubimo jedno drugo.”
Pogledao me umorno: “Ne znam više tko sam bez posla… Osjećam se kao promašaj.”
Tada sam shvatila – svi smo izgubljeni na svoj način.
Počela sam predlagati male promjene: zajedničke večere bez mobitela; nedjeljne šetnje po Trebeviću; odlazak na misu zajedno. Isprva su svi gunđali, ali polako su te male rutine počele vraćati toplinu u naš dom.
Jednog dana Lana je donijela peticu iz matematike – prvi put nakon mjeseci. Dario ju je zagrlio i zaplakao pred nama obje. “Oprosti što nisam bio tu za vas…”
Nisam znala hoće li sve biti dobro – ali znala sam da više nisam sama u svojoj borbi.
Danas, kad pogledam unatrag na tu olujnu noć, shvaćam koliko nas vjera može održati kad sve drugo nestane. Naučila sam da ne mogu spasiti druge ako prvo ne pronađem mir u sebi.
Pitam vas: Koliko ste puta osjećali da ste sami protiv cijelog svijeta? Što vas drži kad sve drugo nestane?