Snaga vjere: Moj put kroz samoću

“Opet nitko nije nazvao…” šapćem sebi dok gledam u stari, izlizani telefon na stolu. Sat otkucava podne, a ja sjedim u kuhinji, okružena tišinom koja para dušu. Nekad je ova kuća bila puna smijeha, mirisa svježe pečenih kolača i dječje graje. Danas, samo hladni zidovi i sjećanja. Djeca su otišla svojim putem – Ana u Zagreb, Ivan u Njemačku. Obećavali su da će dolaziti, da će zvati, ali život ih je odveo daleko od mene.

“Marija, ne budi dosadna, znaš da radim!” viknula je Ana prošli put kad sam je nazvala. “Imam i ja svoj život!” Ivan je bio još hladniji: “Mama, ne mogu stalno misliti na tebe. Znaš koliko imam obaveza?” Njihove riječi su me boljela više nego išta. Nisam im htjela biti teret, samo sam željela čuti njihov glas, znati da sam još uvijek dio njihovih života.

Ponekad se pitam gdje sam pogriješila. Jesam li ih previše voljela? Jesam li ih previše štitila? Sjećam se dana kad sam ih vodila u školu, kad sam im šivala kostime za maškare, kad sam satima sjedila uz njih dok su učili. Sve sam dala za njih, a sada… sada sam sama.

Jednog jutra, dok sam zalijevala cvijeće na balkonu, susjeda Ljiljana me upitala: “Marija, zašto te nikad ne vidim s djecom?” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali sam se nasmiješila i slagala: “Zauzeti su, znate kako je to danas.” Ljiljana je samo klimnula glavom, ali u njenim očima sam vidjela sažaljenje. To me boljelo više od samoće.

Navečer, kad padne mrak, često sjedim u dnevnoj sobi i gledam stare albume. Prstima prelazim preko slika – Ana s prvim zubićem, Ivan na biciklu, ja i pokojni muž Ante na moru. Ante mi je uvijek govorio: “Marija, djeca će odrasti i otići, ali mi ćemo ostati jedno drugome.” Kad je umro prije sedam godina, ostala sam sama s prazninom koju ništa nije moglo ispuniti.

Jedne noći, kad mi je bilo najteže, uzela sam krunicu koju mi je baka ostavila. Nisam bila pobožna, ali te noći sam molila kao nikad prije. “Bože, daj mi snage da izdržim ovu samoću. Daj mi mir.” Suze su mi tekle niz lice, ali osjećala sam kako mi srce postaje lakše. Od tada, svaku večer molim. Ne molim više za to da mi se djeca jave, nego za to da pronađem mir u sebi.

Počela sam odlaziti u crkvu. Prvo sam sjedila u zadnjoj klupi, neprimjetna, ali s vremenom sam upoznala druge žene – Ružu, Nadu, Vesnu. Sve su imale slične priče: djeca daleko, muževi umrli ili otišli, a one same. Zajedno smo molile, razgovarale, plakale i smijale se. Prvi put nakon dugo vremena, osjećala sam da pripadam negdje.

Jednog dana, nakon mise, Ruža me povukla za ruku: “Marija, dođi na kavu kod mene. Ne možeš stalno biti sama.” Otišla sam i tamo, uz miris domaće kave i zvuk starog radija, ispričala sam svoju priču. Ruža me zagrlila: “Nisi ti kriva što su otišli. Takav je život. Ali imaš nas.” Te riječi su mi bile kao melem na ranu.

Počela sam volontirati u župnoj kuhinji. Dijelila sam tople obroke beskućnicima, razgovarala s njima, slušala njihove priče. Shvatila sam da nisam jedina koja pati, da ima ljudi kojima je još teže. Svaki osmijeh koji sam dobila bio je dar.

Jednog popodneva, dok sam slagala tanjure, zazvonio je telefon. Bio je to Ivan. “Mama, oprosti što se nisam javljao. Puno radim, ali mislim na tebe. Kako si?” Glas mi je zadrhtao: “Dobro sam, sine. Sve je u redu.” Nisam mu rekla koliko sam ga čekala, koliko sam plakala. Samo sam bila sretna što ga čujem.

Ana je došla za Božić. Donijela je kolače i poklone, ali najvažnije – donijela je sebe. Sjeli smo za stol, kao nekad, i pričali satima. “Mama, žao mi je što te nisam više zvala. Znam da ti nedostajemo.” Zagrlila sam je i rekla: “Samo vi budite dobro. Ja sam pronašla svoj mir.”

Danas, kad sjedim u istoj onoj kuhinji, više ne osjećam samoću kao prije. Imam svoje molitve, svoje prijateljice, svoj mir. Djeca su daleko, ali znam da me vole na svoj način. Naučila sam da sreća ne dolazi izvana, nego iznutra.

Ponekad se pitam: koliko nas još sjedi u tišini, čekajući poziv koji možda nikad neće doći? Koliko nas je pronašlo snagu u vjeri, kad su svi drugi otišli? Možda nismo sami koliko mislimo – možda nas vjera povezuje više nego što slutimo.