Sramota u tridesetoj: Zašto mi mama ne da da volim?
“Opet si došla kasno, Marta. Što će reći susjedi?” – mamina rečenica dočekala me čim sam zakoračila u hodnik. Sat je pokazivao 22:15, a ja sam osjećala kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Nisam dijete, ali u ovoj kući to nikad ne prestajem biti.
“Mama, imam trideset godina. Ne moraš me čekati budna. Bila sam s Pavlom, znaš to već.”
Njezine usne stisnule su se u tanku crtu. “Pavle nije za tebe. On nema stalni posao, Marta. Što misliš, kako ćeš živjeti s njim? Hoćeš li i tada dolaziti kući ovako kasno?” Glas joj je bio tih, ali u njemu je gorjela stara, poznata ljutnja.
Tata je sjedio za stolom, listao novine i pravio se da ne čuje. Uvijek je bio na maminoj strani, ili barem nikad nije imao hrabrosti suprotstaviti joj se. U toj tišini, osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.
Pavle je drugačiji od svih muškaraca koje je mama zamišljala za mene. Nije odvjetnik ni liječnik, radi povremeno kao grafički dizajner i često sanjari o vlastitom studiju. Voli me iskreno, smije se mojim šalama i zna kad mi treba zagrljaj. Ali za moju mamu on je samo još jedan dokaz da nisam uspjela – ni u ljubavi, ni u životu.
Sutra sam sjedila s njom za stolom dok je rezala povrće za ručak. “Marta, znaš li koliko bi teta Ljiljana bila sretna da si s njezinim sinom Ivanom? On ima stan na Trešnjevci i stalni posao u banci. Pavle… on ti ne može ništa pružiti.”
“Mama, ja ne želim Ivana. Volim Pavla! Zar ti nije važno da sam sretna?”
Pogledala me onim pogledom koji govori više od riječi: razočaranje, strah i nešto što nisam znala imenovati. “Sreća nije sve, Marta. Život je težak. Kad ostaneš bez novca i sigurnosti, vidjet ćeš koliko vrijedi ljubav.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da stojim na rubu litice – ispod mene je život koji želim, ali svaki put kad pokušam skočiti, netko me povuče natrag.
Pavle me čekao ispred zgrade te večeri. “Opet si tužna?” pitao je nježno.
“Ne mogu više ovako, Pavle. Mama me guši. Ne želi da budem s tobom samo zato što nemaš stalni posao. Osjećam se kao da nikad neću biti dovoljno dobra za nju.”
Pavle me zagrlio. “Marta, hajde da iznajmimo nešto zajedno. Znam da nije lako, ali ne možemo cijeli život čekati da tvoja mama promijeni mišljenje.”
Zamišljala sam nas dvoje u malom stanu negdje na Jarunu ili Dubravi, s biljkama na prozoru i mirisom svježe kave ujutro. Ali onda bih se sjetila mamine tuge i tatine šutnje.
Nedjeljom bi cijela obitelj dolazila na ručak – teta Ljiljana, stric Zoran sa ženom iz Mostara, sestrična Ana koja je već sa 25 imala svoj stan i posao u državnoj firmi. Svi bi me gledali s mješavinom sažaljenja i kritike: “Marta još uvijek živi kod roditelja… Marta još nije udana… Marta ovo, Marta ono…”
Jednog dana sam pukla.
“Dosta!” viknula sam dok smo sjedili za stolom. “Neću više slušati kako nisam dovoljno dobra! Neću više živjeti po vašim pravilima! Volim Pavla i želim biti s njim! Ako to znači da moram otići odavde – otići ću!”
Mama je zaplakala. Tata je šutio još glasnije nego inače.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i razmišljala: što ako pogriješim? Što ako mama ima pravo? Što ako nikad ne pronađem sigurnost koju ona želi za mene?
Ali onda sam se sjetila Pavlovog osmijeha i načina na koji mi drži ruku kad prelazimo cestu.
Sljedećeg jutra spakirala sam nekoliko stvari u torbu i otišla kod Pavla. Stan je bio malen, ali topao. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se slobodno.
Mama mi nije pisala tjednima. Tata mi je krišom poslao poruku: “Jesi li dobro? Mama je tužna, ali proći će ju… Samo budi sretna.” Suze su mi klizile niz lice dok sam čitala te riječi.
Danas radim dva posla – jedan u knjižari na Kvatriću, drugi online kao prevoditeljica. Nije lako, ali svaka kava koju popijem u svom stanu ima okus pobjede.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična što sam izabrala sebe? Hoće li mi mama ikada oprostiti? I koliko nas još živi zarobljeno između tuđih očekivanja i vlastitih snova?
Možda vi znate odgovor.