Srce veće od straha: Kako sam preko noći postala majka šestero djece

“Ne, Amira, ne možeš to učiniti sama!” vikao je moj brat Dario kroz slušalicu, dok su mi ruke drhtale iznad stola prepunog papira i praznih šalica kave. Bilo je tri sata ujutro, a ja sam već satima sjedila u kuhinji, zureći u zid i pokušavajući shvatiti što se upravo dogodilo. “Šestero djece, Amira! Šestero! Kako misliš da ćeš to izdržati?”

Nisam imala odgovor. Samo sam šutjela, osjećajući kako mi srce lupa tako snažno da mi se činilo da će iskočiti iz prsa. Prije samo nekoliko sati, moj susjed i prijatelj iz djetinjstva, Jasmin, preminuo je od moždanog udara. Njegova supruga je umrla prije dvije godine od raka, a djeca su sada ostala sama. Najmlađa, Lejla, ima samo četiri godine. Najstariji, Adnan, tek je napunio sedamnaest.

Sjedila sam u mraku, slušajući tišinu koja je prekinuta samo povremenim jecajima iz susjednog stana. Nisam mogla zaspati. U glavi mi se vrtjela Jasminova posljednja rečenica koju mi je rekao prije nekoliko dana: “Ako mi se što dogodi, molim te, pazi na njih. Ti si im kao druga majka.” Tada sam se nasmijala i rekla: “Ma daj, Jasmin, ne pričaj gluposti!” Nisam znala da će te riječi tako brzo postati stvarnost.

Telefon je zazvonio opet. Bila je to socijalna radnica, gospođa Ivana. “Amira, djeca su preplašena i ne žele ići u dom. Vi ste im najbliža obitelj koju imaju. Možete li ih primiti barem privremeno?” Glas joj je bio umoran, ali i topao. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Mogu… mogu pokušati”, promucala sam.

Sljedećih nekoliko sati prošlo je kao u magli. Djeca su došla s malim torbama i velikim očima punim straha. Lejla me odmah zagrlila oko nogu i nije me puštala. Adnan je šutio i gledao kroz prozor. Blizanci, Amar i Damir, nisu prestajali postavljati pitanja: “Hoćemo li se vratiti kući? Gdje je tata?” Nisam znala što reći.

Moja mama, Senka, došla je čim je čula što se dogodilo. “Amira, nisi sama. Zajedno ćemo ovo izgurati”, rekla je odlučno dok je spremala doručak za osmero djece – moju kćerku Saru i sina Ivana te Jasminovu djecu. Kuhinja je bila puna smijeha i plača, prepuna mirisa palačinki i zvukova razbijenih tanjura.

Ali nije sve bilo idilično. Moj muž Nikola bio je bijesan. “Nisi me ni pitala! Kako si mogla donijeti ovakvu odluku bez mene? Mi jedva spajamo kraj s krajem!” vikao je dok su djeca spavala u dnevnoj sobi na madracima. “Nikola, to su djeca! Ne mogu ih pustiti da završe u domu!” odgovorila sam kroz suze.

Noći su bile najteže. Lejla bi se budila vrišteći iz noćnih mora, a Adnan bi sjedio na balkonu i pušio skrivajući cigarete od mene. Jedne večeri sam ga zatekla kako plače. Sjela sam pored njega i šutjela. Nakon nekoliko minuta tišine rekao je: “Ne znam kako dalje bez tate…” Samo sam ga zagrlila.

Dani su prolazili sporo. Socijalna služba dolazila je svaki tjedan provjeriti kako se snalazimo. Komšije su počele šaptati iza leđa: “Što joj to treba? Nije ona socijalna služba!” U trgovini su me gledali s podsmijehom kad bih kupovala deset litara mlijeka i tri kruha dnevno.

Jednog dana Sara me pitala: “Mama, hoćeš li sada više voljeti njih nego mene?” Srce mi se slomilo na tisuću komadića. Kleknula sam ispred nje i rekla: “Nikada. Moje srce ima mjesta za sve vas.” Ali nisam bila sigurna da to mogu izdržati.

Financije su bile katastrofa. Nikola je radio dva posla, a ja sam uzela dodatne sate čišćenja kod jedne gospođe u centru grada. Djeca su nosila staru odjeću koju su nam donirali iz Caritasa. Jedne večeri Nikola je došao kući s bijelim omotom u ruci – bio je to poziv na razgovor za posao u Njemačkoj. “Možda bi bilo bolje da odem… ovdje više nemam snage”, rekao je tiho.

Te noći nisam oka sklopila. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o Sarinim ljubomornim pogledima, Ivanovoj tihoj patnji jer više nije bio najmlađi, o Lejlinim crtežima na kojima uvijek fali mama i tata… O Adnanovoj šutnji i Amarovim napadima bijesa kad god bi netko spomenuo dom.

Jednog jutra došla sam u školu na roditeljski sastanak. Učiteljica me povukla sa strane: “Znate li da vas djeca crtaju kao superjunakinju? Kažu da ste im spasili život.” Nisam znala što reći – samo sam plakala.

Prošlo je šest mjeseci otkako smo postali velika obitelj. Nije bilo lako – bilo je dana kad sam željela odustati, kad sam vikala na djecu bez razloga ili plakala u kupaonici da me nitko ne vidi. Ali bilo je i trenutaka kad bih ih gledala kako zajedno igraju nogomet na livadi ispred zgrade i shvatila da smo ipak uspjeli stvoriti nešto nalik domu.

Nikola nije otišao u Njemačku. Ostao je zbog nas – zbog mene i svih naših novih sinova i kćeri. Naučili smo voljeti jedni druge unatoč svemu što nas dijeli.

Ponekad se pitam jesam li napravila pravu stvar ili sam samo sebična jer nisam mogla podnijeti pomisao da ih izgubim iz vida. Može li ljubav zaista pobijediti strah? Što biste vi učinili na mom mjestu?