Stan koji smo dali sinu pretvorio se u našu najveću bol: Priča o povjerenju, izdaji i obitelji
“Ne mogu vjerovati, Jasmina! Naš stan… naš stan je iznajmljen!” glas mog muža, Ivice, drhtao je dok je stajao na pragu naše stare zgrade u Sarajevu. Kiša je padala, a ja sam osjećala kako mi se srce steže. “Šta to govoriš? Kako iznajmljen? Pa dali smo ga našem sinu!” viknula sam, osjećajući kako mi se suze skupljaju u očima.
Sve je počelo prije dvije godine. Ivica i ja smo cijeli život radili – on kao vozač tramvaja, ja kao učiteljica u osnovnoj školi. Nikad nismo imali puno, ali smo uvijek imali dovoljno za nas i našeg sina, Damira. Kad je završio fakultet u Zagrebu i vratio se kući, odlučili smo mu dati naš stan. “Neka ima svoj mir, a mi ćemo otići na selo, u kućicu koju sam naslijedila od roditelja,” rekla sam Ivi jedne večeri dok smo pili kafu na balkonu.
“Zaslužio je. Neka mu bude lakše nego nama,” složio se Ivica. Damir je bio sretan, zagrlio nas je i rekao: “Hvala vam, roditelji! Nikad vam to neću zaboraviti.”
Prvih nekoliko mjeseci sve je bilo u redu. Dolazio nam je vikendom na selo, donosio voće i povrće s tržnice, pričao o poslu u jednoj IT firmi. Ali onda su posjete postale rjeđe. Počeo je izbjegavati naše pozive. Ivica je govorio da je to normalno – mlad je, ima svoj život. Ja sam osjećala nemir.
Jednog dana susjeda Mara me zaustavila na pijaci. “Jasmina, ko su ti mladi što žive kod vas u stanu? Nisam ih prije viđala.” Osjetila sam hladan znoj niz leđa. “Kakvi mladi? Tamo živi moj sin!” Mara me pogledala sažaljivo: “Nisam ga vidjela mjesecima. Ovi što su sad tu stalno prave zabave do kasno u noć.”
Te večeri nisam mogla spavati. Ivica je rekao da ne paničarim, ali nešto mi nije dalo mira. Sljedeći dan otišli smo u grad bez najave. Kad smo stigli pred vrata stana, čuli smo glasnu muziku i smijeh. Pokucali smo – otvorila nam je djevojka s ljubičastom kosom i cigaretom u ruci.
“Oprostite… tko ste vi?” pitala je zbunjeno.
“Mi smo vlasnici ovog stana!” viknuo je Ivica.
Djevojka nas je pustila unutra, a unutra – potpuni kaos. Boce po podu, tuđi kaputi, slike s naših zidova skinute. Damira nije bilo nigdje. Djevojka nam je rekla da su stan iznajmili preko oglasa od nekog Damira prije tri mjeseca.
Nisam znala što osjećam – bijes, tugu ili sram. Nazvala sam Damira odmah. “Mama, nisam imao izbora! Plaća mi nije dovoljna za život, a prijatelj mi je ponudio dobru cijenu za stan… Mislio sam da ćete razumjeti!”
“Razumjeti? Dali smo ti sve što imamo! Ostavili smo svoj dom zbog tebe!” plakala sam u slušalicu.
Ivica je bio bijesan: “Nisi nas ni pitao! Jesi li svjestan što si napravio?”
Damir je šutio. “Samo sam htio malo slobode… malo novca da mogu putovati, živjeti kao drugi mladi ljudi…”
Te noći Ivica nije progovorio ni riječ. Ja sam sjedila za stolom i gledala stare fotografije – Damira kao dječaka na moru, Damira s diplomom u ruci, Damira koji nas grli i obećava da će uvijek biti uz nas.
Sljedećih dana pokušavali smo razgovarati s njim. On se povukao, nije dolazio na selo niti odgovarao na poruke. Susjedi su počeli šaptati iza leđa – “vidi ih, dali sve sinu pa ostali bez ičega” – a ja sam se osjećala kao da sam pogriješila cijeli život.
Jedne večeri došao je na selo nenajavljeno. Bio je mršaviji nego prije, oči su mu bile crvene od neprospavanih noći.
“Mama… tata… oprostite mi,” rekao je tiho. “Nisam znao kako drugačije… Osjećao sam se kao da vas gušim svojim problemima. Mislio sam da ću sve riješiti sam.”
Ivica ga je gledao dugo bez riječi. Ja sam ga zagrlila i plakala.
“Sine, nisi trebao ništa skrivati od nas. Mi smo ti roditelji – zajedno prolazimo kroz sve,” rekla sam kroz suze.
Dogovorili smo se da će Damir raskinuti ugovor s podstanarima i vratiti nam stan dok ne pronađe drugo rješenje. Nije bilo lako – podstanari su prijetili sudom, a Damir se morao suočiti s vlastitim pogreškama pred prijateljima i kolegama.
Ali najteže od svega bilo je vratiti povjerenje među nama troje. Dani su prolazili u tišini i nesigurnosti. Ivica se povukao u vrt, ja sam radila duže u školi samo da ne mislim na sve što se dogodilo.
Jednog dana Damir mi je donio buket poljskog cvijeća i rekao: “Mama, naučio sam lekciju. Novac nije vrijedan vaše ljubavi ni vašeg mira. Obećavam da ću biti bolji sin.”
Zagrlila sam ga i osjetila olakšanje – ali rana je ostala duboko u meni.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi krivi što smo mu previše dali? Ili su vremena takva da djeca više ne znaju cijeniti žrtvu roditelja? Što biste vi učinili na našem mjestu?