Stan nasljeđa: Kad obitelj čeka tvoj kraj

“Znaš, mama, kad te više ne bude, ja bih voljela da taj stan ostane meni. Znaš koliko mi je teško s kreditom.” Mirna mi to kaže dok još pijem jutarnju kavu, a ruke mi drhte. Pogledam je preko stola, tražim trag šale u njenim očima, ali tamo je samo hladna ozbiljnost. U tom trenutku, u mom srcu nešto pukne.

Imam 68 godina. Živim sama u stanu u Novom Zagrebu, u kojem sam provela više od pola života. Ovdje sam odgojila Mirnu i njenog brata Dinu, ovdje sam plakala kad me muž ostavio zbog druge žene, ovdje sam slavila sve njihove uspjehe i tješila ih kad bi padali. Stan je moj dom, moj jedini mir. A sada, čini se, postao je samo predmet želje.

“Mirna, znaš da još nisam umrla?” pokušavam se našaliti, ali glas mi je slab. Ona slegne ramenima, kao da je to nevažno. “Ma, mama, znaš da te volim, ali realno, svi ćemo jednom otići. Samo želim znati na čemu sam. Dino i ja smo razgovarali… On misli da bi bilo pošteno da se stan proda pa da podijelimo. Ali ja bih radije ostala ovdje.”

Sjedim u tišini, osjećam kako mi suze naviru, ali ih gutam. Ne želim da vidi koliko me boli. Sjetim se svoje majke, kako je uvijek govorila: “Djeca su ti najveća radost, ali i najveća bol.” Nikad nisam mislila da će me moja djeca gledati kao teret, kao prepreku do stana.

Te večeri zovem svoju sestru, Jasnu, koja živi u Sarajevu. “Jasna, osjećam se kao da čekaju da umrem. Kao da sam im samo prepreka do stana. Što da radim?”

Jasna šuti, a onda tiho kaže: “Znaš, kod nas je isto. Kad je babo umro, svi su se posvađali oko kuće. Niko nije pitao kako sam. Svi gledaju samo svoje. Moraš misliti na sebe, sestro.”

Te riječi me pogode. Po prvi put razmišljam da napravim nešto što će ih iznenaditi. Odlazim kod odvjetnice, gospođe Kovačević, i raspitujem se o oporuci. “Gospođo Ljiljana, imate pravo ostaviti stan kome god želite. Možete ga i darovati za života, ako želite. Samo pazite, djeca imaju pravo na nužni dio.”

Vraćam se kući s papirima, ali srce mi je teško. Ne želim biti ona majka koja kažnjava djecu, ali ne želim ni biti predmet njihove pohlepe. Dani prolaze, a Mirna i Dino sve češće dolaze, ali razgovori su uvijek isti – stan, nasljedstvo, računi, krediti. Više me ne pitaju kako sam, boli li me išta, jesam li usamljena.

Jedne večeri, Dino dolazi s bocom vina. “Mama, znaš da te volimo, ali stvarno moramo znati što planiraš. Ja sam podstanar, Mirna ima kredit, a ti si sama u ovom velikom stanu. Ne bi li bilo bolje da ga prodamo i svi riješimo svoje probleme?”

Pogledam ga, osjećam kako mi se grlo steže. “A što je s mojim problemima, Dino? Što je s mojom usamljenošću? Što je s mojim pravom da odlučujem o svom životu?”

On šuti, spušta pogled. “Nije nam lako, mama. Znaš kakva su vremena.”

Znam. Znam da su vremena teška, ali zar je to opravdanje da se majka gura u grob prije vremena?

Počinjem izbjegavati razgovore o stanu. Više ne otvaram vrata kad zvone bez najave. U trgovini me susjeda Sanja pita: “Jesi li dobro, Ljiljana? Izgledaš umorno.” Samo kimnem, ne mogu više ni pričati o tome.

Jednog dana, dok sjedim na klupi ispred zgrade, prilazi mi stariji susjed, gospodin Hasanović. “Znaš, Ljiljana, ja sam svoj stan darovao unuci. Sad me ni ne zove. Samo čeka da odem. Nije lako biti star u ovom gradu.”

Te riječi me pogode kao šamar. Shvaćam da nisam sama u ovoj boli. Koliko nas ima koji smo postali teret vlastitoj djeci? Koliko nas sjedi u svojim stanovima, broji dane i pita se kad će nas netko zamijeniti?

Odlučujem napisati oporuku. Ostavit ću stan onome tko mi pokaže ljubav, a ne onome tko ga najviše želi. Pišem pismo Mirni i Dini: “Draga djeco, stan nije samo zidovi i prozori. To je moj život, moja uspomena na sve što smo prošli. Neću dozvoliti da me gurnete u zaborav prije vremena. Kad me više ne bude, nadam se da ćete se sjećati mene, a ne samo stana.”

Nakon što pročitaju pismo, Mirna me zove uplakana. “Mama, oprosti. Nisam shvatila koliko te boli sve ovo. Samo sam bila očajna. Oprosti mi, molim te.”

Dino ne zove. Kasnije saznam da je ljut, kaže da sam nepravedna. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam mir. Znam da sam napravila ono što je najbolje za mene.

Sjedim na balkonu, gledam zalazak sunca nad Zagrebom i pitam se: Jesmo li mi roditelji stvarno samo bankomati i stanodavci svojoj djeci? Gdje je nestala ljubav i poštovanje? Možda će netko od vas znati odgovoriti na to pitanje.