Što moj muž radi četvrtkom navečer?
“Znaš li ti uopće gdje je tvoj muž četvrtkom navečer?” riječi iz anonimnog pisma odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, stiskajući šalicu kave kao da mi od nje ovisi život. Vanja, moja najbolja prijateljica još iz srednje škole, gledala me zabrinuto preko stola. “Ajla, moraš mu reći da znaš. Ne možeš ovako živjeti.”
“Ne mogu, Vanja. Što ako je sve laž? Što ako samo netko želi uništiti naš brak?” glas mi je drhtao, a suze su mi prijetile iz očiju. Moj muž, Dario, bio je uvijek pouzdan, tih i predvidljiv. Radili smo zajedno na svemu – od kredita za stan u Novom Zagrebu do odgoja naše kćeri Lene. Ali već mjesecima osjećam da nešto nije u redu. Dario je četvrtkom navečer uvijek imao “sastanak s dečkima”. Nikad nisam sumnjala, do tog prokletog pisma.
Te večeri, dok je Lena spavala, a Dario se spremao za izlazak, nisam mogla izdržati. “Dario, gdje ideš večeras?” pitala sam ga tiho.
Pogledao me iznenađeno, ali brzo se pribrao. “Rekao sam ti, kod Igora gledamo utakmicu. Znaš da je Liga prvaka.”
“Mogu li poći s tobom?” upitala sam, pokušavajući zvučati ležerno.
Nasmijao se nervozno. “Ajla, znaš da si ti jedina žena među nama. Dosadilo bi ti nakon pet minuta.”
Nisam više inzistirala. Kad su se vrata za njim zatvorila, srce mi je tuklo kao ludo. U meni se borila želja da mu vjerujem i potreba da saznam istinu. Te noći nisam spavala. Ujutro sam pronašla još jedno pismo u poštanskom sandučiću: “Ako želiš znati istinu, prati ga sljedeći četvrtak.”
Cijeli tjedan sam bila kao na iglama. Vanja me nagovarala da ga pratim, ali osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu. Ipak, kad je došao četvrtak, Lena je prespavala kod mame, a ja sam sjela u auto i krenula za Darijem.
Pratio me do jednog starog dijela grada, blizu Trešnjevke. Parkirao je ispred neugledne zgrade i nestao unutra. Srce mi je lupalo dok sam čekala u autu, zureći u ulaz. Nakon pola sata skupila sam hrabrost i ušla za njim.
Hodnik je bio mračan i mirisao na vlagu. Pratila sam zvukove smijeha i glazbe do jednog stana na kraju hodnika. Vrata su bila odškrinuta. Provukla sam se i ugledala Darija kako sjedi za stolom s nekoliko ljudi koje nisam poznavala – muškarci i žene, svi nasmijani, opušteni. Na stolu su bile karte i boca rakije.
“Ajla?” začuo se njegov glas kad me ugledao na vratima. Svi su utihnuli.
“Što radiš ovdje?” pitao je zbunjeno.
“Mogla bih te isto pitati,” odgovorila sam drhtavim glasom.
Dario je ustao i prišao mi. “Ovo… ovo nije ono što misliš. Ovo je grupa za podršku ovisnicima o kockanju. Ja… ja imam problem, Ajla. Nisam ti mogao reći. Sramio sam se.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Nisam očekivala ovo – prevaru možda, ali ne ovo priznanje.
“Zašto mi nisi rekao? Zašto si lagao?” suze su mi tekle niz lice.
“Nisam htio da misliš da sam slab. Mislio sam da ću uspjeti sam… ali nisam mogao više lagati ni sebi ni tebi.” Njegov glas bio je slomljen.
Ostali u prostoriji su nas promatrali sa suosjećanjem – očito nisu prvi put svjedočili ovakvoj sceni.
Te večeri smo dugo razgovarali kod kuće. Dario mi je priznao koliko ga kockanje uništava već godinama – dugovi koje je skrivao od mene, laži koje su ga gušile. Priznao je da mu je netko iz grupe poslao pismo jer više nije mogao gledati kako nas laže.
Nisam znala što osjećam – bijes, tugu ili olakšanje što nije riječ o drugoj ženi. Ali povjerenje je bilo poljuljano do temelja.
Sljedećih tjedana naš život bio je niz uspona i padova. Lena ništa nije znala; trudili smo se da njezin svijet ostane siguran i topao. Moja mama me tješila: “Svi imamo svoje slabosti, Ajla. Pitanje je možeš li mu oprostiti i krenuti dalje?”
Vanja je bila bijesna: “Ne smiješ mu sve oprostiti samo zato što nije prevara! Kockanje može uništiti obitelj jednako kao i druga žena!”
Svaki dan sam se pitala što bih napravila da sam na njegovom mjestu – bih li imala hrabrosti priznati istinu?
Dario se trudio – išao je redovito na sastanke grupe, počeo otvoreno razgovarati sa mnom o svemu, čak mi pokazivao poruke iz grupe podrške. Ali povjerenje se ne vraća preko noći.
Jedne večeri dok smo sjedili na balkonu, Dario me pogledao: “Znam da ti nisam dao razloga da mi vjeruješ opet, ali borit ću se za nas koliko god treba.” Pogledala sam ga kroz suze i shvatila koliko ga volim – ali i koliko me povrijedio.
I sad, mjesecima kasnije, još uvijek učim kako voljeti nekoga tko te razočarao. Još uvijek se pitam jesam li dovoljno jaka za ovo ili bi bilo lakše otići.
Možete li vi oprostiti laž zbog slabosti ili mislite da povjerenje nema drugu šansu? Koliko puta srce može izdržati prije nego što pukne?