Suze između zidova: „Ne mogu više živjeti u ovom neredu. Rekla si da ja vodim ovu kuću!“

„Ne mogu više živjeti u ovom neredu! Rekla si da ja vodim ovu kuću, a sada me optužuješ za sve!“ Majčin glas parao je tišinu dnevnog boravka, dok su joj ruke drhtale od bijesa. Stajala sam nasuprot nje, s knedlom u grlu, nesposobna izgovoriti ijednu riječ. Otac je sjedio za stolom, šutio, gledao kroz prozor kao da ga se ništa ne tiče.

Sjećam se, bila je subota, kiša je lupkala po prozorima našeg stana na Grbavici. Miris graha širio se iz kuhinje, ali nitko nije bio gladan. Majka je vikala, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u grudima. „Aleksa, ti si nezahvalna! Sve sam ti dala – najbolju školu, odjeću, privatne sate engleskog! A ti? Ti samo prigovaraš i ništa ti nije dovoljno dobro!“

Suze su mi navrle na oči. Sjetila sam se Vivianinih riječi iz osnovne škole: „Ne zavidim ti. S roditeljima kao što su tvoji, život mora biti nepodnošljiv.“ Tada nisam razumjela što želi reći. Sada mi je bilo jasno.

Odmalena su moji roditelji odlučivali o svemu – koju ću školu upisati, s kim ću se družiti, što ću jesti za doručak. Čak su i moje rođendanske zabave bile pod njihovom kontrolom. Sjećam se kako sam jednom poželjela pozvati Amru iz razreda, ali mama je rekla: „Ne dolazi u obzir! Njeni roditelji nisu naš nivo.“

Godinama sam šutjela i slušala. Bila sam dobra kćerka – petice u školi, natjecanja iz matematike, klavir svake subote. Ali nikada nisam bila dovoljno dobra. Kad bih donijela peticu iz fizike, mama bi pitala: „A zašto nisi prva na natjecanju?“ Kad bih osvojila drugo mjesto na klaviru, otac bi samo odmahnuo rukom.

Sada, s dvadeset i dvije godine, studirala sam ekonomiju na fakultetu u Sarajevu. Ali ni to nije bilo dovoljno. „Zašto nisi upisala medicinu kao Ajla? Pogledaj nju – već volontira u bolnici!“ govorila bi mama svaki put kad bi me vidjela s knjigama.

Tog dana, dok je kiša neumorno padala, majka je izgovorila riječi koje su me zaboljele više nego išta prije: „Ako ti se ne sviđa kako vodim ovu kuću, izvoli – vodi je ti! Ja odlazim!“ Uzela je torbu i zalupila vratima. Otac je samo uzdahnuo i otišao u svoju sobu.

Ostala sam sama u dnevnom boravku, okružena tišinom i mirisom hladnog graha. Nisam znala što da radim. Osjećala sam se krivom, ali i ljutom. Zar sam stvarno nezahvalna? Zar stvarno ne znam cijeniti sve što su mi dali?

Sutradan me nazvala teta Sanja iz Mostara. „Aleksa, čula sam da si imala svađu s mamom. Znaš, ona to radi jer te voli.“

„Ali teta Sanja,“ odgovorila sam kroz suze, „zar ljubav znači kontrolirati svaki moj korak? Zar ne mogu sama odlučiti što želim?“

Teta je šutjela nekoliko sekundi pa tiho rekla: „Tvoja mama nije imala izbora kad je bila mlada. Nju su njeni roditelji još strože držali. Možda ne zna drugačije.“

Te večeri sam dugo razmišljala o svemu. Pogledala sam stare fotografije – osmijeh na licu djevojčice koja još nije znala što znači razočarati roditelje. Sjetila sam se kako sam jednom poželjela upisati likovnu akademiju, ali mama je rekla: „Od toga se ne živi.“

Sljedećih dana kuća je bila hladna i tiha. Mama se nije vraćala. Otac je bio još povučeniji nego inače. Pokušala sam razgovarati s njim.

„Tata, misliš li da sam stvarno nezahvalna?“

Pogledao me umorno: „Ne znam, Aleksa. Tvoja mama i ja smo samo htjeli najbolje za tebe.“

„Ali ja nisam sretna,“ prošaptala sam.

Nije odgovorio.

Nakon tjedan dana mama se vratila. Bila je umorna, oči su joj bile crvene od plača.

„Aleksa,“ sjela je kraj mene na kauč, „možda sam pretjerala. Ali bojala sam se da ćeš napraviti iste greške kao ja.“

Pogledala sam je kroz suze: „Mama, ja nisam ti. Ja želim pokušati sama.“

Zagrlile smo se prvi put nakon dugo vremena.

Danas još uvijek živimo zajedno, ali stvari su drugačije. Ponekad se posvađamo oko sitnica – tko će oprati suđe ili zašto nisam došla kući na vrijeme – ali sada razgovaramo otvoreno.

Pitam se često: Jesam li stvarno nezahvalna ili samo želim biti svoja? Može li ljubav biti slobodna ako nas guši? Što vi mislite – gdje je granica između brige i kontrole?