Suze na istom jastuku: Majka i kćerka napuštene u istoj sedmici
“Mama, ne mogu vjerovati da je to napravio preko poruke!” Lana je jecala, držeći mobitel u ruci kao da će joj on dati odgovore koje traži. Sjedila je sklupčana na kauču, a ja sam sjedila pored nje, zureći u svoj ekran. Na njemu je još uvijek svijetlila poruka od Daria: “Oprosti, ali više ne mogu. Ne traži me.” Dvadeset godina braka, dvije kćeri, jedno zajedničko ljeto na Jadranu svake godine – i sve to stane u jednu rečenicu.
“Znaš, ni tvoj tata nije bio ništa bolji. Nije imao hrabrosti ni pogledati me u oči. Samo poruka. Kao da sam dostavljač pizze, a ne žena s kojom je proveo pola života.” Glas mi je bio promukao od suza koje sam pokušavala zadržati. Lana me pogledala kroz suze, oči joj crvene, lice natečeno. “Mama, što ćemo sad?”
Nisam imala odgovor. Nikad nisam bila jedna od onih žena koje znaju što treba reći u pravom trenutku. Uvijek sam bila ona koja sluša, tješi, kuha čaj kad je netko bolestan. Ali sada sam bila prazna. I ona je bila prazna. Ispred nas je stajala šalica čaja koji se već ohladio.
Zvuk kiše na prozoru bio je jedina muzika u toj tišini. Sjetila sam se kako smo Dario i ja prije dvadeset godina sjedili na istom tom kauču, smijali se glupim vicevima i sanjali o budućnosti. Sada sam sjedila s Lanom, mojom djevojčicom koja je odrasla prebrzo, i osjećala se kao da mi je netko iščupao srce.
“Znaš što je najgore?” Lana je šapnula. “Osjećam se kao da nisam dovoljno dobra. Kao da sam ja kriva što me ostavio.”
“Nisi ti kriva, dušo,” pokušala sam je zagrliti, ali ona se samo još više sklupčala. “Nisi ti kriva što je netko kukavica. Niti si ti kriva što netko ne zna voljeti kako treba.”
Ali dok sam to govorila njoj, nisam mogla uvjeriti samu sebe. U mojoj glavi vrtjele su se slike: Dario kako odlazi na posao bez pozdrava, kako sve češće kasni kući, kako mi ne odgovara kad ga pitam što nije u redu. Jesam li mogla nešto promijeniti? Jesam li trebala biti drugačija?
Telefon mi je zazvonio. Bila je to moja sestra Ivana.
“Jesi dobro? Čula sam od mame…”
“Ne znam što da ti kažem,” odgovorila sam tiho. “Dario je otišao. Ostavio me porukom.”
Ivana je uzdahnula s druge strane linije. “Znaš da možeš doći kod mene kad god hoćeš. I ti i Lana. Ne moraš biti sama u tom stanu.”
Pogledala sam Lanu. “Hoćeš li kod tete Ivane večeras? Možda bi ti dobro došlo malo promjene?”
Odmahnula je glavom. “Ne želim nikoga vidjeti. Samo želim da ovo prestane boljeti.”
Zagrlila sam je čvrsto, osjećajući kako joj tijelo podrhtava od suza.
Kasnije te večeri, dok je Lana spavala sklupčana pored mene u krevetu kao kad je bila mala, razmišljala sam o svemu što smo izgubile – ali i o svemu što još imamo. Sjetila sam se svoje mame koja mi je uvijek govorila: “Žena mora biti jaka jer nikad ne zna kad će ostati sama.” Nikad nisam mislila da će se to dogoditi meni.
Sljedećih dana život se nastavio kao kroz maglu. Otišla sam na posao u školu gdje predajem hrvatski, ali nisam mogla zadržati suze kad su učenici čitali pjesmu Dobriše Cesarića o samoći. Lana nije htjela ići na fakultet; govorila je da nema snage gledati ljude kako žive normalno dok se njoj svijet ruši.
Jedne večeri došla nam je susjeda Amira s kolačima.
“Čula sam… Ako trebaš razgovarati, tu sam,” rekla je tiho.
Pogledala sam Lanu; ona je samo slegnula ramenima.
“Hvala, Amira,” rekla sam. “Možda kasnije.”
Kad je otišla, Lana me pogledala: “Zašto svi misle da razgovor pomaže? Meni ništa ne pomaže.”
“Možda ne pomaže odmah,” odgovorila sam iskreno. “Ali možda jednog dana shvatimo da nismo same.”
Te noći Lana mi je priznala nešto što me zaboljelo više od svega:
“Mama, bojim se da više nikad neću moći vjerovati nikome.”
Nisam znala što reći. I meni se činilo isto.
Prolazili su dani i tjedni. Polako smo počele izlaziti iz stana – prvo do trgovine, onda do parka s našim psom Maksom. Jednog dana Lana mi je rekla:
“Znaš, mama, možda bismo mogle otići na more ovo ljeto – samo nas dvije? Bez muškaraca koji nas ostavljaju.”
Prvi put nakon dugo vremena nasmijala sam se iskreno.
“Možda bismo mogle,” odgovorila sam.
Ali još uvijek me proganjalo pitanje: Kako ponovno vjerovati ljudima nakon što te oni najbliži izdaju? Je li moguće ponovno voljeti – sebe ili nekog drugog – kad ti srce ostane slomljeno na istom jastuku na kojem si nekad sanjao sreću?
Što vi mislite – može li žena nakon svega opet pronaći snagu za novi početak?