Svadbeni San Koji Se Pretvorio u Noćnu Moru: Kako Nas Je Novac Rastrgao
“Ne mogu vjerovati da se ovo događa mojoj obitelji!” vrištala sam u sebi dok sam gledala Avu kako sjedi za kuhinjskim stolom, uplakanih očiju, dok joj je ruka drhtala oko šalice kave. Moj muž, Dario, šutio je, zureći kroz prozor kao da će mu odgovor pasti s neba.
“Mama, tata… ne znam što da radim. Emir je očajan. Njegov otac nema ni za kruh, a kamoli za svadbu. Ja… ja ne želim da se osjećaju manje vrijednima,” Ava je šaptala, boreći se sa suzama.
Sjećam se tog trenutka kao da je jučer bio. Srce mi se kidalo na pola – s jedne strane željela sam svojoj kćeri priuštiti bajkovitu svadbu, a s druge strane nisam htjela da Emir i njegova obitelj osjete sram ili poniženje. Dario je bio tvrdoglav: “Mi ćemo platiti sve. Neka samo dođu i budu sretni.”
Ali nije sve bilo tako jednostavno. Emira sam voljela kao vlastitog sina, ali njegov otac, gospodin Jusuf, bio je ponosan čovjek iz malog sela kod Bihaća. Nikada nije tražio pomoć ni od koga, pa ni sada. Kad smo mu rekli da ćemo mi preuzeti troškove svadbe, samo je tiho rekao: “Hvala vam, ali ne mogu to prihvatiti.”
Ava je bila rastrgana između dvije vatre. “Mama, on kaže da će radije ostati bez svadbe nego da ga vi financirate. Kaže da će ljudi pričati kako ste ga kupili!”
Noći su prolazile bez sna. Dario i ja smo se svađali tiho, iza zatvorenih vrata. “Zar nije važnije da su sretni? Što nas briga što selo priča?” pitala sam ga.
On bi samo odmahnuo rukom: “Ne razumiješ ti taj bosanski ponos. To je jače od njih.”
Jednog dana, dok sam u Konzumu birala voće, srela sam Avinu prijateljicu Lejlu. “Čula sam za probleme sa svadbom… Znaš, kod nas u Sarajevu često se pravi mala svadba, samo najbliži, pa kasnije fešta kad bude bolje. Možda to nije loša ideja?”
Pokušala sam to predložiti Avi, ali ona je samo odmahnula glavom: “Emir kaže da bi njegov otac to shvatio kao još veće poniženje. On želi ili pravo slavlje ili ništa.”
Tada je stigla još jedna vijest – Jusuf je završio u bolnici zbog visokog tlaka. Ava je bila neutješna: “Mama, ja ne mogu više ovako! Ako nastavimo pritiskati, bojim se da će mu biti još gore.”
Dario je tada prvi put popustio: “Možda smo stvarno previše navalili… Možda trebamo pustiti djecu da odluče sami.”
Ali bilo je kasno. Emir je došao jedne večeri, blijed i slomljen: “Ava i ja smo odlučili odgoditi svadbu. Ne želimo više nikome nanositi bol. Možda jednog dana… kad budemo mogli sami platiti sve.”
Ava se slomila u mom naručju te noći. “Mama, sanjala sam o tom danu cijeli život… A sad mi se čini da nikad neće doći. Zar je moguće da nas novac može ovako razdvojiti?”
Prošli su mjeseci. Svatko se povukao u svoj svijet tuge i razočaranja. Dario je šutio više nego ikad, a ja sam osjećala krivnju što nisam pronašla bolje rješenje.
Jednog dana, dok sam šetala uz Savu, srela sam staru susjedu Ružu. “Draga moja, znaš li ti koliko je brakova propalo zbog ponosa i novca? Nije lako kad se sudare dvije tradicije i dvije sirotinjske duše… Ali ljubav uvijek nađe put ako joj damo vremena.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Ava i Emir su nastavili svoju vezu tiho, bez velikih planova i obećanja. Povremeno bi došli na ručak, ali osmijeh im se rijetko vraćao na lice.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom u tišini, Ava je iznenada rekla: “Znaš mama… možda jednog dana napišem knjigu o ovome. O tome kako su nas tradicija i siromaštvo skoro uništili… ali i o tome kako smo naučili što znači prava ljubav i poštovanje.”
Pogledala sam Darija – oči su mu bile pune suza koje nikada nije pustio pred drugima.
Danas, kad gledam Avu kako pokušava pronaći sreću u malim stvarima, pitam se: Jesmo li mogli drugačije? Je li ponos važniji od ljubavi? I koliko još obitelji u Hrvatskoj i Bosni prolazi kroz isto?
Možda vi imate odgovor na to pitanje…